Veliki korak u rješavanju problema koji zahtjevaju hrabrost i odlučnost je posjet psihologu!

Ukoliko želite podršku za sebe ili svoje dijete možete se obratiti Vandi Canjuga, mag. psych., naime Vanda je zaposlena u Savezu udruga osoba s intelektualnim teškoćama, radi kao psiholog te svojim znanjem i iskustvom, na dnevnoj razini, pomaže osobama s intelektualnim teškoćama ali i njihovim obiteljima. Za autorizirano.hr objasnila kako si odgovoriti na određena pitanja, a koji nam se svakodnevno nameću.

Psihološko savjetovanje

Svi se ponekad osjećamo neshvaćeno, tužno, usamljeno i ljuto. Kao da smo sami sa svojim problemima, ne znamo kako ih pretvoriti u riječi, kako napraviti plan suočavanja s njima, kako će drugi reagirati na njih, pa onda s vremenom umanjujemo važnost problema, govorimo si “ma ja si to umišljam”, “kako drugi mogu, a ja ne”. Ne vidimo izlaz. Ponekad nam nije ni jasno što nas zapravo muči i često se pitamo;

• – Zašto ne mogu spavati?
• – Zašto ne mogu normalno jesti?
• – Zašto se ne mogu koncentrirati?
• – Zašto sam nervozan/na?
• – Zašto me sve živcira?
• – Zašto katastrofiziram?
• – Zašto sam bezosjećajan/na, a radi se o emocionalno zahtjevnoj situaciji?
• – Zašto se ponekad pretvaram i lažem?
• – Jesam li dobar roditelj?
• – Kako da moje dijete funkcionira u društvu ako ima intelektualne teškoće?
• – Što želim od budućnosti?

Nije lako razumjeti vlastite misli, ponašanja, tjelesne reakcije i osjećaje. S jedne strane svi težimo k razumijevanju samih sebe, a s druge se ne želimo baviti neugodnim mislima, ne želimo se „baciti u vatru“ i prihvatiti izazov. Zato što je to zaista teško i zahtjeva puno vremena. U ljudskoj prirodi je da je lakše se biti pokoran starim navikama, vući probleme kroz dane, godine, život jer se ionako s vremenom naviknemo na njih. Na primjer ako vas je strah psa, lakše je izbjegavati bilo kakav kontakt sa psima, uložiti vrijeme u ispitivanje ljudi imaju li psa kad im dolazite u goste, kreiranje vlastitih Google Maps-a u glavi da znate u kojim kvartovima ima najviše psa pa se nećete tamo kretati, te objašnjavanje ljudima da vrištite i trčite kad ste u doticaju s njima. Vaš mozak je konstantno aktivan jer razmišljate o strategijama kako to izbjeći, a sama priprema uzrokuje dosta anksioznosti. Dok je potencijalni način suočavanja postepeno suočavanje s problemom koje zahtjeva puno motivacije i spremnosti za rad na sebi. Svakodnevne životne situacije mogu nam predstavljati veliki izazov, te se možemo osjećati kao da nemamo dovoljne kapacitete za suočavanje s njima. Svatko na svoj način rješava probleme, idealan način ne postoji. No postoje tehnike i metode koje nam to uvelike mogu olakšati.

Ono što se također često vidi je da ljudi teže k tome da nađu uzrok problema, iako je naglasak na suočavanju s problemom. Uzrok nikada nije jedan, a i sam odnos između faktora koji utječu na pojavu problema i samog problema nije uvijek jasan. Ponekad mijenjamo mišljenje, pogled na svijet, imamo neka lažna sjećanja, iznenadni vanjski faktori utječu na promjenu raspoloženja itd.. Iako je korisno znati uzroke, samo to saznanje nam ne možemo pomoći kao rad na svojim mislima i ponašanju. Upravo zato se mnogi ne odlučuju za stručnu pomoć. Uzroci mogu biti naizgled jasni, situacija nerješiva tako da nam se čini da nema smisla baviti se s problemom već prihvatiti stanje. Ako je već naizgled situacija nerješiva, ono za što svatko od nas ima kapacitete je – promijeniti način razmišljanja, promijeniti pogled na problem i iskoristiti to na dobar način, kako bismo radili na vlastitom psihičkom blagostanju, istaknula je Vanda

Osobe s intelektualnim teškoćama

O čemu pričaju osobe s intelektualnim teškoćama kad dođu psihologu?

O svemu. Kao i kod ljudi bez intelektualnim teškoća, najčešće teme su međuljudski odnosi. Mnogi su usamljeni, nekima je teško razumjeti koncept prijateljstva i često govore da su im svi prijatelji, neki ne znaju koristiti društvene mreže kako bi ostali u kontaktu s drugima (a bi bilo bi im veoma korisno), neki se teško izbore za sebe jer čekaju da prvo roditelj kaže što oni misle – te im to prijeđe u naviku, nisu informirani o mogućnostima lokalne zajednice u odnosu na populaciju ljudi bez intelektualnih teškoća.

Često pričaju o tome kako se drugi odnose prema njima, kako vole pomagati drugima, koliko su im važni obitelj i prijatelji, o tome kako im je lijepo boraviti u lokalnoj udruzi ali dosta i o negativnim iskustvima s drugima. U mlađim godinama dosta njih je doživljavalo bulling od strane vršnjaka, što možemo pripisati tome da su „klinci zločesti“, no i tome da javnost nije dovoljno informirana o intelektualnim teškoćama. Ljudi zaista znaju reći da ih se boje i da im je neugodno biti kraj njih, jer „tko zna što će napraviti“. Da se vratimo na situaciju bullinga, ako osoba s intelektualnim teškoćama doživljava bulling, možda se neće znati verbalno izraziti pa će npr. udariti provokatora. No moramo razumjeti da se u takvoj situaciji ni po čemu ne razlikuje od osobe bez intelektualnih teškoća – za koju je možda i veća vjerojatnost da bi udarila provokatora. No istina je ta, da mnoge osobe s intelektualnim teškoćama vide dobrotu u svima, rado se druže i pomažu.

Za osobe s intelektualnim teškoćama karakteristični su slabiji kognitivni kapaciteti, što znači otežan proces razmišljanja, razumijevanja, planirala i analiziranja. Komunikaciju i snalaženje u okolici olakšava im jednostavno čitanje (easy-read) i prilagođavanje rječnika u lako shvatljive izraze. Nekima to ide lakše, nekime teže, ovisi o stupnju intelektualnih teškoća ali i motiviranosti osobe i obitelji za pronalaženjem najučinkovitije komunikacije. Jasno je da će im jednostavnije stvari lakše predstaviti i objasniti, no roditeljima i osoblju udruga počinju skakati upitnici po glavi kada se pojave rasprave na teme: ljubav i seksualnost, suicidalnost i smrt, alkohol i droga, zapošljavanje, baratanje novcem i samostalno odlučivanje o nekim stvarima. Na primjer ako se na filmu koji gledate počnu prikazivati erotske scene, puno psovki, tučnjava ili tragična smrt, zašto bi promijenili kanal pred odraslom osobom, kakve god teškoće imala? Pruža se odlična prilika za objasniti što je koja situacija, te je li to dobro ili loše, bez prethodne pretpostavke „neće razumjeti“ ili „krivo će shvatiti“. Infantilizacijom odraslih ljudi nećemo ih dovesti do toga da će jednog dana biti samostalni(ji) i odrasliji.

Roditelji

Biti roditelj je najteža uloga od svih, nebitno jesu li djeca mala ili su to već odrasli ljudi. Svakom roditelju je potrebna emocionalna podrška, koju najčešće dobivaju od obitelji i prijatelja. Tu podršku roditelji osoba s intelektualnim teškoćama dobivaju u drugačijem obliku jer se mnogi s njima ne mogu poistovjetiti. S druge strane mnogo možemo naučiti od njih, dobro su informirani o problematici osoba s invaliditetom. Bitno je pažljivo ih slušati, zabilježiti potrebe i ideje, te upravo te informacije imati u vidu kada se bavimo s njihovom djecom, kada pišemo projekte za osobe s intelektualnim teškoćama i kada se borimo za njihova prava. Na primjer, ako je u poludnevnom boravku pola korisnika neprisutno jer ima gripu, zašto bi se sat vremena bavili kreativnim radionicama ako to vrijeme možemo iskoristiti da ostalim korisnicima objasnimo što je to gripa i kako se zaštititi. Također kod pisanja projekata nepotrebna količina novca se često koristi za stavku „tiskanje letaka i plakata“, dok bi se taj novac mogao utrošiti na kupnju neke asistivne tehnologije koja bi pomogla osobama s invaliditetom, na edukaciju zaposlenika i roditelja o aktualnoj problematici ili ako se radi o većoj svoti – možda nabavu kombija. Upravo zato te informacije moramo istražiti kod roditelja ili skrbnika, tj. osoba koje su najupoznatije s konkretnim problemima.

Što se tiče same psihosocijalne podrške roditeljima, većinu vremena pričat će o svojoj djeci. Bitno nam je znati kako se osjećaju, čime se bave kad nisu s djetetom, kakve interese imaju, što ih zanima, kakve imaju želje i planove u budućnosti – a da nisu vezani uz djecu. Kako bi vodili ispunjen život, važno je da briga za dijete nije jedina aktivnost kojom se bave, da nikako ne zanemare sebe i svoje potrebe, koliko god to bilo teško i naizgled neizvedivo.

Zaposlenici

Oni koje rade s osobama s invaliditetom nose veliki teret, kojeg mnogi (a i oni sami) nisu svjesni.

Pomagačka zanimanja su hvale vrijedna ali i zaista korisna za naše psihičko zdravlje. Taj posao je doslovno pomaganje. Kada nekome pomažemo dobro se osjećamo, sami sebe vidimo u ljepšem svjetlu, drugi nas hvale, imamo status dobre i empatične osobe u svakom društvu u kojem se pojavimo. Upravo zato se mnogi odluče za volontiranje, znaju da će svoje vrijeme provesti na vrlo kvalitetan način, znači nekome pomoći i nakon toga se bolje osjećati. No ako vam je to posao, s vremenom ćete se naviknuti i nećete se tako osjećati i razmišljati, što je normalno i uredu, na kraju krajeva svi radimo za novac. Ono što se često javlja u udrugama i centrima koji se bave s osobama s invaliditetom je miješanje poslovnog i privatnog. U pomagačkim zanimanjima se često događa da zaposlenici posao nose doma. Ne nužno da rade od doma, nego i nakon posla razmišljaju o nekim korisnicima, njihovim obiteljima i teškoćama s kojima se susreću, upravo zato što se radi o situacijama koje su emotivne. Neki zaposlenici su ujedno i roditelji osoba s intelektualnim teškoćama, te je posebice njima zahtjevno odvojiti posao i slobodno vrijeme. Ponekad zaposlenici ostanu duže raditi je po nekoga nije došao roditelj, plaćaju korisnicima kavu i obrok jer nisu ponijeli novac, javljaju se na telefonske pozive korisnika i njihovih roditelja izvan svog radnog vremena, prihvaćaju ih na svojim privatnim socijalnim mrežama, brinu za higijenske navike korisnika (koje ne spadaju u njihov posao), itd.. Nijedan od tih zadataka nije nametnut od strane nadređenih (bar se nadam), već je stvar u nama ljudima, koji smo po naravi osjećajni i spremni pomagati. U takvim situacijama kao zaposlenici moramo biti svjesni i jasno opredijeliti što radim na novac, a što je naša dobra volja.

Ukoliko želite podršku za sebe ili svoje dijete, možete i vi zatražiti odgovore na svoja pitanja.

Pišite na psiholog.savezosit@gmail.com ili nazvatite mob. 095/3058-445. 

Veselimo se vašem odazivu jer je to jedan veliki korak u rješavanju problema koji zahtjeva hrabrost i odlučnost, pomaže pri savladavanju izazova, a zajedničkim snagama možemo više, za kraj dodala je Vanda Canjuga.