Kupovina je vještina koja se uči

"Kupovina je vještina koja se uči"

Pitali smo stručnu suradnicom portala što to znači za osobe s intelektualnim teškoćama

Članovi Udruge osoba s intelektualnim teškoćama "Srce Rijeka" imali su jednu sasvim posebnu aktivnost – zajedno su otišli u kupovinu. No, nije riječ o običnoj kupnji. Ovo je sastavni dio radne terapije, u kojoj se osobe s intelektualnim teškoćama uče kako samostalno birati proizvode, upravljati novcem i planirati osnovne obroke. O važnosti ovakvih aktivnosti razgovarali smo s Majom Uhlir Bosorić, stručnom suradnicom portala specijaliziranog za teme iz područja radne terapije i inkluzije.

Zašto je važno učiti osobe s intelektualnim teškoćama kako kupovati?

Maja Uhlir Bosorić: Takve aktivnosti razvijaju temeljne životne vještine. Kupovina podrazumijeva donošenje odluka, procjenu prioriteta, upravljanje novcem i komunikaciju s prodavačima – to su sve izazovi koji mogu biti stresni ako se osoba prethodno nije imala priliku pripremiti. Kroz strukturirane aktivnosti, kao što su one koje provodi Udruga Srce Rijeka, ti izazovi postaju prilike za učenje i osnaživanje.

Kako izgleda takvo učenje u praksi?

Prvo se kreće od pripreme – članovi izrađuju popis namirnica, razgovaraju o vrstama proizvoda i cijeni. Na terenu, u trgovini, vježba se kako prepoznati kvalitetne proizvode, usporediti cijene, i koristiti novac. Važno je i da sami zatraže pomoć, ako je potrebna. Nakon povratka, razgovara se o tome što su naučili i kako su se osjećali. To je odlična kombinacija praktične edukacije i socijalnog razvoja.

U mnogim udrugama provode se i kulinarske radionice – koliko je to povezano s ovim aktivnostima?

Vrlo! Kupovina i kuhanje idu ruku pod ruku. Na kulinarskim radionicama se koristi ono što su sami kupili – tako uče i planiranje, i pripremu obroka, i timski rad. Ove aktivnosti zajedno čine cjelinu unutar radne terapije, koja potiče veću samostalnost u svakodnevnom životu.

Kako na ovakve aktivnosti reagiraju sami sudionici?

Najčešće s velikim entuzijazmom. Ima nešto posebno u tome kad netko prvi put samostalno kupi sastojke za jelo koje će kasnije pripremiti. Taj osjećaj uspjeha i samostalnosti ne može se postići kroz teoriju – iskustvo je nezamjenjivo.

Što biste poručili široj zajednici – kako možemo biti podrška osobama s intelektualnim teškoćama?

Najvažnije je imati razumijevanja. Ponekad će osoba duže birati ili će pitati za pomoć – i to je u redu. Podrška zajednice ne mora biti velika da bi bila značajna. Već sama dostupnost, strpljenje i osmijeh čine razliku. Svaka osoba ima pravo na dostojanstven i samostalan život – a ovakve aktivnosti su mali, ali ključni koraci u tom smjeru.

Kakve su reakcije članova nakon ovakvih aktivnosti?

Uvijek pozitivne. Mnogi su ponosni jer su oni kupili ono što im treba. Osjećaju se važnima, korisnima. Taj osjećaj ne možete naučiti iz knjige – dolazi kroz iskustvo. I to je ono što čini razliku.

Uključivanje počinje malim koracima. Odlazak u trgovinu možda zvuči kao sitnica, ali za osit populaciju to je ogroman korak prema većoj samostalnosti.  Udruga Srce Rijeka, kroz ovakve konkretne i osnažujuće aktivnosti, pokazuje da inkluzija nije samo riječ, nego praksa – i to praksa u kojoj svi možemo sudjelovati.

GALERIJA FOTOGRAFIJA