Objavljeno: Utorak, 24. Siječanj 2023. Autorizirano HR
Izazovi starenja osoba s intelektualnim teškoćama

Već punih petnaest godina radim u udruzi osoba s intelektualnim teškoćama i mogu reći da starim zajedno sa mojim korisnicima. Iako još nisam stara, često razmišljam o starenju jer većina korisnika koja dolazi u udrugu starije je dobi. Tema izazova starenja osoba sa intelektualnim teškoćama zapravo je nešto s čim se svakodnevno susrećemo u većini udruga u Hrvatskoj. Kako bi štićenicima, odnosno korisnicima „olakšali“ starenje nužno je raditi na kvaliteti i prilagodbi radno terapijskih aktivnosti, izboru i načinu provedbe i postavljanja adekvatnih ciljeva, a sve sukladno njihovim mogućnostima. Naravno da je kvaliteta starenja i kvaliteta života jedinstvena, odnosno različita od osobe do osobe kao i uvijeta u kojemu ta osoba živi. Kod njih, osoba s intelektualnim teškoćama u procesu starenja  često dolazi i do dvostruke diskriminacije.

Općenito, takve osobe osim starenja suočene su s brojnim socijalnim, strukturnim i ekonomskim preprekama koje im uskraćuju građanska prava i (ne)jednake mogućnosti. Smatra se da uspješno stari osoba koja usvaja nove tjelesne vještine i psihičke navike, održava socijalne kontakte, zna smisao cjelokupnog života, vrednuje ljude i potiče vlastite potencijale, traži ispunjenja u cijelom životu te uživa u svakom trenutku. Na osnovu toga možemo se zapitati – mogu li uopće osobe s intelektualnim teškoćama “uspješno” stariti, obzirom da su ti aspekti života narušeni.

Kod starijih osoba s intelektualnim teškoćama povišeni su zdravstveni rizici od kardiovaskularnih bolesti, hipertenzije, gastrointestinalnih stanja, osteoporoze, oralnih problema i pretilosti. Kao i rizični faktori povezani sa životnim stilom, a to su loša ishrana, manjak fizičke aktivnosti, skloni su razvijanju depresije, anksioznosti, poremećaja hranjenja, kompulzivnim poremećajima i psihozama koje zahtijevaju raspoloživost različitih tretmana. Moje iskustvo rada u udruzi OSIT ukazuje na to da se sve nabrojeno javlja i prije starije dobi te se sustav podrške treba osigurati ranije. S našim korisnicima stare isto tako i njihovi roditelji, što je uglavnom izazov za sve.

 Stari roditelji sa starijim  osobama s intelektualnim teškoćama često nemaju mogućnosti, snage i volje poticati i organizirati vrijeme i aktivnosti za svoje dijete s intelektualnim  teškoćama. Zapravo, tu nastaje najviše problema jer su na svoja leđa prebacili obaveze s kojima se ne mogu nositi, ponekad ih nemaju s kim dijeliti, pa dolazi do nezadovoljstva i „raspada sistema”. Roditelji više nisu u stanju nositi se sa situacijom i tada su krivi svi, od društva do sustava. Obitelji postaju ranjive, potrebite, usamljene, socijalno izolirane, a ako je loš i socioekonomski status  u većoj mjeri slabe i adaptivne vještine te jača neprihvatljivo ponašanje.

Da do toga ne dođe, nužno je pravovremeno početi planirati i naći rješenje, svakako za pune snage roditelja, odnosno za života roditelja. Kao radni terapeut s iskustvom mogu reći da je iznimno važan svakodnevni razgovor o svim odlukama o budućnosti, kako s roditeljima tako i osobama s intelektualnim teškoćama, naravno, sukladno mogućnostima objasniti što se događa.

Planiranje skrbi treba obuhvatiti emocionalno blagostanje, samo-određivanje, socijalno uključivanje i prava, no ako je to već narušeno, pitanje je postoji li uopće mogućnost uspješnog starenja. Često je rješenje da osoba s intelektualnim teškoćama ostane u obitelji s braćom, sestrama ili bližom rodbinom, bude smještanjem u instituciju tipa inkluzije, u neki dom za starije i nemoćne. Ukoliko je moguće u stanovanje uz podršku ili stambenu jedinicu. Koje je najbolje rješenje ovisi o adaptivnim sposobnostima pojedine osobe s intelektualnim teškoćama. Prilagodbu za bilo koje rješenje treba pažljivo planirati i provoditi kroz određeni vremenski period. Kao podrška svi mi zaposleni u  udruga OSIT, uvijek stojimo na raspolaganju. Spremi smo pomoći svojim znanjima i resursima.  Moj savjet je sustavno i zakonski planirati podršku starijim  osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima kako bi im se pružila mogućnost kvalitetnog starenja. Sustavi podrške u Hrvatskoj su nedostatni za ravnotežu i kvalitetu života, za dostojanstveno i uspješno starenje osoba s intelektualnim teškoćama trebamo svakodnevno otvarati tu temu, zajedno razgovarati i “u hodu” slagati najpovoljniji scenarij za sve. To je samo još jedan izazov i tema koju ne smijemo pustiti da se riješava sama po sebi.

    Martina Viščević, prvostupnica radne terapije


 

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI

  Novosti - Sve