Prof. Mauro Lacovich: ‘Želite li učiti o sebi i drugima, volontirajte u udrugama poput riječkog Srca’

Prof. Mauro Lacovich: 'Želite li učiti o sebi i drugima, volontirajte u udrugama poput riječkog Srca'

Među mnogobrojnim suradnicima i volonterima Udruge osoba s intelektualnim teškoćama već je nekoliko godina i dipl. psiholog i psihoterapeut, prof. Mauro Lacovich. S udrugom se upoznao 2017. godine, kada ga je jedna djelatnica Udruge Srce pitala bi li bio zainteresiran voditi grupu podrške s njima.

-Poznavala me je iz Udruge Osoba s Dječjom i Cerebralnom paralizom, gdje sam vodio grupu podrške dugi niz godina. I ja sam pristao. Kako su se suočavali s problemom s kojim se suočavaju mnoge udruge koji se trude napraviti nešto dobro – nedostatkom financija, nakon par mjeseci su me obavijestili da me više neće moći plaćati, a ja sam odmah ponudio da nastavim raditi što sam radio besplatno. Možemo to zvati volontiranjem. To je trajalo do kraja 2019. godine kad sam, uslijed tipičnih hrvatskih okolnosti  -  žrtva prevare u psihoterapijskoj školi, gdje sam iskorištavan da bi drugi zarađivali,   zbg mobina poslu morao napustiti Republiku Hrvatsku i pronašao svoj novi dom u Republici Irskoj.  Unatoč tome, zadržao sam kontakt s Udrugom Srce i napravili smo knjigu „Mi! – Pogled u svijet osoba s intelektualnim teškoćama.“ Trenutno radimo na novom projektu knjige, ali ne bih još otkrivao detalje – priča nam na početku ekskluzivnog intervjua za Autorizirano prof. Lacovich.

Jeste li imali određeni stav prema osobama s intelektualnim teškoćama prije angažmana u udruzi?

S osobama s teškoćama u razvoju susreo sam se još 2010. kada sam odrađivao pripravnički staž kao psiholog. Iako su to bile primarno osobe (odrasli i djeca) s dijagnozom cerebralne paralize, kod većine su postojale i intelektualne teškoće.

Nisam imao neki određeni stav. Možda će zvučati glupo, ali znao sam da postoje, kao i svaka prosječna osoba susretao sam se s njima, ali nisam pretjerano razmišljao o tom fenomenu. Ali jednu stvar, koje bi mnoge bilo sram javno reći, mogu potvrditi – nisam imao ideja ni vjerovanja da su promjene u intelektualnom i kognitivnom funkcioniranju moguće.  Bio sam indoktriniran besmislenim dogmama stručnjaka u tom području.

Je li se to promijenilo nakon što ste proveli neko vrijeme s njima?

Da. Naučio sam da ta kategorija i intelektualnih teškoća ne znači ništa. Kao što psihijatrijska dijagnoza ne definira osobu, tako ni ova kategorija ili dijagnoza ne definira osobu.

Možete li to pojasniti?

Zamislimo deset osoba s dijagnozom depresije. Ima li tih deset osoba jednako djetinjstvo, obiteljsku dinamiku, socioekonomski status, crte ličnosti, moguće životne traume; zadovoljstvo životom, poslom, vezom, društvom; ispunjene snove, ostvarene želje? Nema.

Ali ono što je to bitno je da su to samo neki od mogućih faktora u pozadini te depresije, kao i samo neki od mogućih smjerova kojima treba krenuti da bi se postigla promjena. Dijagnoza ne definira osobu, samo nam govori što možemo očekivati od ponašanja ne osobe. I to nije konačno.

Imate li neki primjer?

Imam ih mnogo. Radio sam s korisnicom kojoj je službeno određeno da nikad neće moći naučiti čitati i pisati. Imala je 27 godina kad se zainatila dokazati da želi čitati i pisati, krenula u školu i nije odustajala. Danas čita, piše (štampana i pisana slova) te računa. A objavila je i knjigu poezije. Iz tog primjera se vidi koliko su kategorije (dijagnoze) opasne jer nažalost u praksi one postaju objektivna istina. Istina koja se ne preispituje. Istina koja definira osobu.

Dakle, dijagnoza ili kategorija može ograničiti mogućnosti nekoj osobi?

Da. Roditelji su često prva prepreka (iako ih često ne možemo kriviti) jer prihvate to što je neki stručnjak zaključio kao neosporivu istinu i onda tako pristupaju svom djetetu. Oni znaju što dijete može, a što ne može i tako ga odgajaju. Tako ga uče. I to dijete poprima to kao svoj identitet.

Imao sam korisnika koji nije htio sudjelovati u smišljanju priča jer – ne zna pisati. Objasnio mi je mnogo puta kako ne zna pisati. Nisam ga silio, a intuicija mi je govorila da tu ima još nešto. Uspio sam ga nagovoriti da mi ispriča što vidi na sličicama. Opisao je i bio je tako ponosan da me pitao ako to smije zapisati. Dao sam mu dozvolu i tada shvatio da on – zna pisati. Kasnije sam shvatio da mu je okolina nametnula ideju da ne zna pisati, a on ju je živio.

Zapitajmo se koliko ima takvih objektivnih istina koje su pojedinke i pojedinci s intelektualnim teškoćama prihvatili kao svoj identitet koji žive?

Mislite li da Vas je to iskustvo na neki način oplemenilo?

Oplemenilo me je kao psihoterapeuta jer sam, kroz istraživanje i eksperimentiranje u našem radu, naučio mnogo različitih načina pristupanja problemima, rješavanja istih, ali i komunikacije kroz različite medije. Tu želim naglasiti da ja, kad razmišljam o korisnicima s kojima sam radio, ne razmišljam o osobama s intelektualnim teškoćama. Ja razmišljam o osobama. O ljudima. Jer intelektualne mogućnosti, koje postoje u tom trenutku, nisu konačne i, kako sam ranije rekao, ne definiraju osobu.

Na koji način je takvo iskustvo korisno za članove udruge, a zašto za Vas?

Kako sam rekao, za mene je korisno jer me oplemenjuje kao profesionalca i stečeno iskustvo mogu koristiti u radu s klijentima, neovisno o kategorijama kojima pripadaju. A za korisnike je korisno jer izlaze iz okvira u kojima žive. Otkriva koji su im nametnuti. Otkrivaju cijeli jedan svijet u kojem mogu raditi što žele, učiti što žele; stjecati nove vještine koje im pružaju zadovoljstvo, a ne vještine „da mogu nešto raditi i biti korisni“; shvaćaju da mogu puno više i da zapravo i nisu toliko različiti od „normalnih“ ljudi.

Zašto biste volontiranje u udrugama poput ''Srca'' preporučili drugim ljudima?

Ovo je sad kompleksno pitanje na koje ne mogu odgovoriti bez da se dotaknem pitanja zašto ljudi uopće volontiraju. Postoje različiti motivi, ali nisu svi nužno korisni za korisnike.

Volontiranje u udrugama poput „Srca“ je za one spremne preispitivati vlastite motive i pristup. Koji su spremni učiti, a ne podučavati. Koji su spremni mijenjati sebe, a ne druge.

Kroz život sam često sretao osobe koje na volontiranje motivira ideja da "poprave" druge, da se osjećaju bolje o sebi, ili da pomognu onima koje percipiraju kao jadne i potrebite. Iako takve namjere možda dolaze iz srca, takav pristup može biti štetan – jer ne uvažava iskustva, snagu i dostojanstvo onih kojima pristupamo.

Radio sam (u Irskoj) jednom s takvom osobom. Rekao sam za nju da joj je srce na mjestu, ali mozak negdje luta izgubljen.

Dok s druge strane imate osobe poput jedne koja je došla volontirati s korisnicima supstanci da bi im otvoreno rekla kako sve prezire i da je svjesna svojih predrasuda. Neću reći koje je struke bila, da si ne izazovem probleme. Čak i ako se tako osjećamo i dođemo volontirati s populacijom prema kojoj osjećamo predrasude, to nećemo izgovoriti naglas. Ali to je područje gdje se često vide promašene ideje „spašavanja“ s poznatom iluzijom da je ovisnost stvar izbora.

Udaljio sam se teme. Volontiranje u udrugama poput "Srca" traži otvorenost, poniznost i spremnost na učenje. Ono mijenja nas jednako kao što mi mijenjamo druge. Ako ne i više. Zato bih volontiranje preporučio svima koji su spremni slušati, biti prisutni i učiti, a ne popravljati.

Mislite li da se u javnosti dovoljno govori o problemima osoba s intelektualnim teškoćama te da su u dovoljnoj mjeri integrirane u društvo?

Ne. Iako bih ovdje problematizirao nešto drugo. Fokus ne bi trebao biti na tome koliko se govori, već kako se govori. U socijalnoj psihologiji imamo nešto što se zove efekt minimalnih grupa. Istraživanja su pokazala da je ljudima dovoljna minimalna razlika (npr. boja majice ili izmišljena pripadnost nekoj grupi)  kako bi počeli favorizirati "svoje" i stvarati distancu prema "drugima". To znači da ako po slučaju podijelite ljude u dvije grupe, oni će favorizirati članove svoje grupe i vidjeti ih boljima od članova druge grupe.

Kada to primijenimo na osobe s intelektualnim teškoćama i na način o kojima se u medijima govori o njima (pa čak i ova moja rečenica je takva ) jasno je s koliko lakoćom nastaje ta simbolička granica između "nas" i "njih".

Zatim se na to nadograđuju stereotipi – generalizirala uvjerenja o određenim skupinama. Umjesto da vidimo osobu, mi nesvjesno aktiviramo predodžbe poput  da su "vječna djeca", "nesposobni za samostalnost" ili "problematični i agresivni".

Ti stereotipi utječu na način na koji komuniciramo, na odluke koje donosimo, i na prostor koji (ne)dajemo tim osobama da definiraju same sebe.

To su neki psihološki mehanizmi koji su sastavni dio kognitivnog funkcioniranja ljudske vrste i teško je je izbjeći, a u konačnici rezultira time da društvo zapravo ne dopušta osobi s teškoćama da bude viđena kao cjelovita osoba. Prava integracija ne događa se kroz riječi sažaljenja, već kroz svakodnevno rušenje distance i dekonstrukciju uvjerenja koja imam.

Doživjeli ste nešto slično i privatno…

Osnovnu školu sam završio s prosjekom 2.7. Likovni i vjeronauk su digli prosjek tako visoko. A završio sam je jer su mi nastavnici poklonili te dvoje što iz sažaljenja, a što iz lijenosti da ne dolaze na popravne ispite na ljeto.

Nebrojeno puta mi je objašnjeno kako ne znam, kako nisam sposoban. Sjećam se jednom kad mi nastavnica nije htjela upisati u dnevnim ocjenu 5 s pismenom ispita s objašnjenjem da je to bilo slučajno. Doslovno je rekla da sam slučajno dobio 5. Temeljito mi je objasnila pred cijelim razredom da ja ne znam za tu ocjenu, jer ona zna za koliko znam. Jasno i glasno je rekla da ona zna koliko ja znam i mogu postići, a to nije 5. Moja mogućnost je jedva 2. Zamislite sad dijete koje to prihvati kao objektivnu istinu? Kao svoj identitet?

Siguran sam da bih bio završio na prilagođenom programu da je postojao, jer nemali broj puta su me procjenjivali i razgovarali sa mnom da više što napraviti. A tek razgovori o srednjoj školi i pokušaji objašnjavanja da moram ići u školu koju mogu završiti, da mogu naći bar nekakav posao s kojim ću moći preživjeti. Tako me se gledalo. To je bio identitet koji mi se dodijelio. Srećom, ja ga nikad nisam prihvatio, ali nisu sva djeca kao ja.

Sjećam se i kako se mama od prijatelja smijala kad sam joj rekao da planiram studirati psihologiju. Otvoreno mi je rekla da je to za pametne i sposobne poput njenog djeteta, a ne takve poput mene. I smijala se. Po struci je nastavnica u osnovnoj školi.

Zamjerate li im?

Ne. Svatko radi najbolje što zna ili može. Ili što vjeruje da je ispravno. To vrijedi za roditelje, stručnjake, slučajne prolaznike na cestama. Svi oni utječu na to kako će osoba s intelektualnim teškoćama doživjeti sebe, ali i kako će joj biti u društvu.

Ali istovremeno svatko od nas ima mogućnost izbora – ostati pod tim staklenim zvonom vlastiti ideja i uvjerenja ili ih mijenjati učenjem. Taj izbor je posebno opasan kod stručnjaka koji imaju moć stvarati objektivne istine.

Zato je važno volontirati u udrugama poput „Srca“ jer neovisno o motivima, možemo puno naučiti o sebi i drugima. I to znanje se zatim prenosi prijateljima, poznanicima, djeci koja odrastaju svjesna zamki stererotipa i grade drugačije društvo. Društvu o kojem postoji svjesnosti da ne postoje oni, već postojimo samo – Mi!

GALERIJA FOTOGRAFIJA