Autizam u Hrvatskoj, sustav raste sporije od potreba

Autizam u Hrvatskoj, sustav raste sporije od potreba

Svake godine 2. travnja obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o autizmu, koji podsjeća na važnost razumijevanja i podrške osobama s poremećajem iz spektra autizma. Riječ je o neurorazvojnom poremećaju koji utječe na komunikaciju, socijalne odnose i ponašanje, a zahtijeva dugoročnu i koordiniranu podršku sustava - od najranije dobi pa kroz cijeli život.

U Hrvatskoj je danas registrirano više od 6.000 osoba s autizmom, dok procjene stručnjaka upućuju da bi stvarni broj mogao biti i višestruko veći, čak do 25.000. Broj dijagnoza raste iz godine u godinu, no sustav podrške ne prati taj trend.

Stručnjaci naglašavaju kako je rana dijagnostika ključna, jer se prvi znakovi autizma mogu uočiti već između 12. i 18. mjeseca života. Pravodobno uključivanje u terapije može značajno poboljšati razvoj djeteta, no u praksi roditelji često na dijagnozu čekaju predugo, a dostupnost usluga i dalje ovisi o mjestu stanovanja.

Primjeri dobre prakse ipak postoje. U Rijeka se rana intervencija sustavno provodi još od 2008. godine kroz interdisciplinarne timove i kontinuiranu podršku obiteljima, što pokazuje koliko pravodobna reakcija može utjecati na razvojne ishode. S druge strane, u Varaždin važnu ulogu ima patronažna služba, čije sestre kroz kućne posjete prepoznaju rane znakove razvojnih odstupanja i time djeluju kao prvi filter u sustavu, omogućujući ranije upućivanje djece na dijagnostiku i terapiju.

Unatoč tim primjerima, stručnjaci upozoravaju da je sustav i dalje nedovoljno povezan te da nedostaje cijeli spektar stručnjaka, od dječjih psihijatara i logopeda do edukacijskih rehabilitatora, psihologa i radnih terapeuta. Bez njihove koordinirane suradnje, rana intervencija i dugoročna podrška ne mogu biti učinkovite, a odgovornost se često prebacuje na obitelji.

Poseban problem pojavljuje se u obrazovnom sustavu. Iako se inkluzija formalno potiče, u praksi mnoge škole nemaju dovoljno kapaciteta za uključivanje djece s autizmom. Razredi su preopterećeni, stručni timovi nedostatni, a pomoćnici u nastavi često nedostupni ili nedovoljno educirani. Roditelji nerijetko nailaze i na odbijanja upisa uz obrazloženje da škola nema uvjete za rad s djetetom, zbog čega djeca ostaju bez adekvatne podrške ili se upućuju u sustave koji ne odgovaraju njihovim potrebama.

Zbog svega toga roditelji djece s autizmom često postaju ključni koordinatori između zdravstva, socijalne skrbi i obrazovanja, suočeni s dugim čekanjima, nedostatkom terapija i velikim financijskim opterećenjem. Poseban izazov nastaje nakon završetka školovanja, kada sustavna podrška za mnoge osobe s autizmom gotovo u potpunosti prestaje.

Iako se svijest o autizmu u društvu povećava, stručnjaci upozoravaju da bez ozbiljnijih ulaganja i bolje organizacije Hrvatska neće moći odgovoriti na rastuće potrebe. Primjeri poput Rijeke i Varaždina pokazuju da kvalitetni modeli postoje, no ključni izazov ostaje njihovo širenje na nacionalnoj razini i stvaranje sustava koji neće ovisiti o mjestu stanovanja, već će jednaku podršku osigurati svakom djetetu i svakoj obitelji.