Nedostaje li radnih terapeuta u Hrvatskoj?

Nedostaje li radnih terapeuta u Hrvatskoj?

Danas, 27. listopada, obilježava se Svjetski dan radne terapije, dan kojim se ističe važnost jedne od temeljnih, a često nedovoljno prepoznatih struka u području zdravstvene i socijalne skrbi. Radni terapeuti su stručnjaci koji pomažu ljudima svih dobnih skupina da sudjeluju u aktivnostima koje su im važne i koje im omogućuju samostalniji, kvalitetniji i smisleniji život. Njihov rad osobito je značajan za osobe s intelektualnim teškoćama, kojima omogućuju razvoj svakodnevnih, socijalnih i radnih vještina te veću uključenost u život zajednice.

Procjenjuje se da je prema podacima Hrvatske komore zdravstvenih radnika (HKZR) u Hrvatskoj trenutno registrirano oko 780 radnih terapeuta, dok njih oko 400 aktivno radi u praksi. Na 100 000 stanovnika dolazi približno 10 radnih terapeuta, dok je europski prosjek oko 32. Ovi podatci jasno pokazuju da je riječ o deficitarnoj profesiji, ali i o području koje ima ogroman potencijal za razvoj, osobito u sustavu socijalne skrbi i u radu udruga koje pružaju podršku osobama s intelektualnim teškoćama. Upravo u takvim udrugama radni terapeuti donose stručnost, kreativnost i sustavnost, pretvarajući programe podrške u procese koji potiču stvarnu inkluziju i osobni napredak korisnika. Ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje „koja zemlja je najbolja u profesiji radne terapije u Europi“, jer to ovisi o različitim kriterijima pojedine zemlje,  Ipak, prema najnovijim podacima Council of Occupational Therapists for the European Countries (COTEC) za 2024. godinu kažu kako je u Njemačkoj registrirano oko 65 000 radnih terapeuta, što je najviši apsolutni broj u Europi. Dok je u Danskoj, broj radnih terapeuta oko 169 na 100 000 stanovnika, što je prema podacima najviši broj terapeuta u odnosu na broj stanovnika među zemljama koje su objavile takav pokazatelj.

S obzirom na to, može se reći da je Danska jedna od vodećih zemalja u Europi po gustoći broja radnih terapeuta u populaciji, dok je Njemačka prednja po ukupnom broju stručnjaka u struci.

Radni terapeuti u Hrvatskoj zapošljavaju se u vrlo različitim okruženjima. Najčešće rade u zdravstvenim ustanovama, bolnicama i centrima za rehabilitaciju, gdje pomažu pacijentima u oporavku i ponovnom uključivanju u svakodnevni život. Sve češće ih nalazimo i u ustanovama socijalne skrbi, primjerice domovima za starije, centrima za odrasle osobe s teškoćama ili centrima za podršku, gdje svojim znanjem doprinose očuvanju samostalnosti i socijalne uključenosti korisnika. Značajan broj radnih terapeuta djeluje i u udrugama koje okupljaju osobe s intelektualnim teškoćama, gdje rade na prilagodbi aktivnosti, provođenju kreativnih radionica i razvoju vještina korisnika. Mnogi su uključeni i u poliklinike, centre za rehabilitaciju u zajednici, pa čak i u obrazovne programe i škole u kojima pomažu djeci s teškoćama u razvoju da se uspješnije nose s izazovima učenja i svakodnevnog funkcioniranja. Ta širina primjene pokazuje da radna terapija nije ograničena samo na zdravstveni sustav gdje se ona sve više integrira u područje socijalne, obrazovne i zajedničke skrbi.

Maja Uhlir Bosorić (DZOOB), radna terapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom, naglašava kako „radna terapija uvelike pomaže osobama s intelektualnim teškoćama da postignu veću samostalnost u svakodnevnom životu. Naš je cilj omogućiti im bolje prilagođavanje i neovisnost u obavljanju različitih životnih aktivnosti.“ Njezine riječi odražavaju srž radne terapije – pružiti podršku, ali i osnažiti pojedinca da preuzme aktivnu ulogu u vlastitom životu.

Slično ističe i Ivana Smola Anđal (OSIT Bjelovar): „U radu s odraslim osobama s intelektualnim teškoćama važno je kontinuirano raditi na jačanju njihovih socijalnih i komunikacijskih vještina. Radna terapija pomaže im u prevladavanju izazova koje susreću u svakodnevnim zadacima i otkriva načine na koje mogu ostvariti svoje potencijale.“

Martina Viščević (OSIT Bjelovar) dodaje kako je „osim samostalnosti, radna terapija usmjerena i na poboljšanje kvalitete života. Radimo na jačanju vještina samozbrinjavanja, a terapija je prilagođena svakome ponaosob, što nam omogućava da osmislimo praktične metode i strategije koje podržavaju njihovu samostalnost.“

Iz njihovih riječi jasno se vidi da biti radni terapeut znači biti optimističan, vedar i strpljiv, naime svaki je napredak, koliko god malen bio, rezultat predanog rada, stručnosti i ljudske topline. Radni terapeuti ne gledaju na ograničenja, nego na mogućnosti; ne traže savršenstvo, nego napredak; ne nameću, nego osnažuju.

Za udruge koje okupljaju osobe s intelektualnim teškoćama, suradnja s radnim terapeutima donosi neprocjenjivu vrijednost. Kroz njihov angažman, aktivnosti udruga postaju više od socijalne podrške – postaju put prema većoj samostalnosti, odgovornosti i aktivnom sudjelovanju u društvu.

Radna terapija je, ukratko, spoj znanosti i humanosti. Ona nas uči da svaka osoba ima potencijal za rast, ako joj se pruži prava podrška, dovoljno vremena i vjerovanja. Na ovaj dan, posvećen struci koja ne odustaje od ljudi, prisjećamo se koliko optimizma, stručnosti i srca stane u jedno zanimanje koje mijenja živote, korak po korak.