Obvezno štivo: ‘‘Mi’’ je knjiga koju trebaju pročitati svi koji rade s osobama s intelektualnim teškoćama

Obvezno štivo: ''Mi'' je knjiga koju trebaju pročitati svi koji rade s osobama s intelektualnim teškoćama

-Ova knjiga trebala bi biti obvezna literatura na fakultetima svima onima koji se pripremaju raditi s osobama s intelektualnim teškoćama – tim je riječima prošle godine, na službenom predstavljanju u riječkoj Gradskoj vijećnici, knjigu ''Mi'' opisao Ozren Catela, predsjednik Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama.

Riječ je o jedinstvenom djelu, podnaslovljenom ''Pogled u svijet osoba s intelektualnim teškoćama, koju je uredio poznati riječki profesor psihologije i psihoterapeut Mauro Lacovich, dugogodišnji suradnik Udruge osoba s intelektualnim teškoćama ''Srce'' Rijeka, odnosno Kluba ''Srce''. Knjiga i jest izdana povodom 65. godišnjice djelovanja te udruge.

Iako je potpisuje Lacovich, knjigu su zapravo ''napisali'' sami članovi ''Srca''. Naime, u njoj su objedinjeni njihovi pisani i likovni radovi koji su svojevrsni portal u svijet osoba s intelektualnim teškoćama.

Prvi susreti

Mauro Lacovich u pogovoru knjige pojasnio je kako su izgledali prvi susreti njega i članova ''Srca'' na kojima su, iako to glavni akteri ove priče to tada još nisu ni slutili, stvoreni temelji za nastanak knjige ''Mi''. Lacovich je onamo stigao kako bi vodio jednu grupu podrške.

-Sjedili smo tako u udruzi i međusobno se proučavali. Dok su se oni pitali što ja očekujem od njih, ja sam se upitao što oni očekuju da ja očekujem od njih. Kako smo bili izgubljeni u očekivanjima, odlučio sam čitati priče te o njima razgovarati. Priče su uvijek dobar način za otopiti led, a otapanje leda je, naravno, nježnije i suptilnije od njegova probijanja. I upravo su priče obilježile početak našeg putovanja; putovanja na kojem sam bio jedan od mnogih putnika na brodu koji plovi u nepoznato. Iako su me doživljavali kao kormilara, ja sam sebe vidio kao putnika – napisao je Lacovich.

Sve je počelo pričanjem priča koje je za korisnike odabrao njihov novi prijatelj. A nakon nekoga vremena i slušanja, oni su, kaže Lacovich, poželjeli i sami nešto napisati.

-Uočili su me kroz prozor dok sam hodao prema klubu i odmah pohitali po bilježnice i olovke očekujući da ćemo pisati. S ulice sam vidio što se dešava i ne bih to doživio značajnim da u udruzi nisu bili iznenađeni tom scenom. Razgovarali smo o pisanju i doznao sam da im pisanje nije bila pretjerano omiljena aktivnost, ali su joj sad, eto, željno pristupili. Kad se sjetim škole i pisanja nebrojenih sastavaka na reciklirane teme nije da ne mogu razumjeti tu averziju, ali ovdje se dogodila promjena. Ta me promjena podučila da nije poanta u aktivnosti, već u tome kako toj aktivnosti pristupamo – kaže Lacovich.

Razbijanje predrasuda

Nema sumnje da će knjiga ''Mi', kako je na njezinu predstavljanju rekao Ozren Catela, biti od koristi svima onima koji rade ili se spremaju raditi s osobama s intelektualnim teškoćama, no nije naodmet ni da je prelistaju i svi ostali. Jer, riječ je o djelu, koje itekako može utjecati na razbijanje predrasuda o osobama s intelektualnim teškoćama kojih i danas u našem društvu, na žalost, ne nedostaje. A ako netko zna nešto o predrasudama, to je upravo urednik ove knjige, koji ih je osjetio na vlastitoj koži.

Maurova priča

-Završio sam osnovnu školu s prosjekom 2.7, i to jedva. Većina ocjena mi je doslovno bila poklonjena. Što iz sažaljenja jer nemam sposobnosti za razumjeti gradivo, što iz lijenosti nastavnika kako ne bi morali dolaziti u školu ljeti na popravni ispit. Osim što me se redovito podsjećalo na sve ono za što nisam sposoban i što sve nisam u stanju razumjeti, imao sam i razgovore sa stručnim suradnicima u kojima se procjenjivalo imam li intelektualne teškoće. Nisam bio jedini, ali nisu svi, nažalost, bili tvrdoglavi kao ja da ne slušaju što im se govori. I eto me sad, tako nesposobnog, potpisanog ispod ovog teksta s akademskim zvanjem. Ove misli ću završiti s jednim primjerom iz te priče. Predavala mi je jedna nastavnica iz čijeg sam predmeta imao 2 i to samo zato, kako mi je rekla par stotina puta, jer mi ona to poklanja. Kad bih dobio 4 ili 5 na testovima, rekla bi da je to bilo slučajno jer ja nisam sposoban dobiti tako visoku ocjenu. Često mi te ocjene ne bi niti upisala u dnevnik pa tako ni uzela u obzir prilikom zaključivanja jer ''Mauro nije toliko sposoban i on ne može razumjeti gradivo za više od 2, ako uopće i za toliko!'' I došla je tako srednja škola koju sam završio s odličnim i gdje sam iz tog istog predmeta imao konstantne ocjene 4 i 5. Odnio sam joj jednom pisani ispit pa je rekla da to nije moje. Zatim sam joj odnio drugi s potpisom profesorice i potvrdom da je to moje. ''Pa dobro, Mauro, o čemu je onda bio problem kod mene?'' upitala me. ''Očito ne u meni'', odgovorio sam. I tako pitam vas, neznane čitatelje i čitateljice ove knjige, kada vidimo osobu s intelektualnim teškoćama koja nešto ne može, u kome je zapravo problem? – zaključuje pogovor u knjizi ''Mi'' Mauro Lacovich.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

GALERIJA FOTOGRAFIJA