Pravo na brak - između zakona i stvarnosti

Pravo na brak - između zakona i stvarnosti  

U Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, osobe s intelektualnim teškoćama suočavaju se s mnogim izazovima kad je riječ o ostvarenju temeljnog ljudskog prava - prava na brak i obitelj. Iako zakon omogućuje sklapanje braka i onima koji su djelomično ili u određenom dijelu lišeni poslovne sposobnosti, praksa pokazuje da su pravna, institucionalna i društvena barijera i dalje značajni.

Obiteljski zakon propisuje da osoba koja je lišena poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na osobna stanja može sklopiti brak, ali samo uz odobrenje skrbnika. Ako skrbnik odbije dati odobrenje, osoba ima pravo obratiti se sudu koji će tada procijeniti je li osoba sposobna razumjeti značenje braka i obveze koje iz njega proizlaze te je li sklapanje braka u njezinom najboljem interesu. Sudska praksa pokazuje da se ta procjena uvelike oslanja na mišljenja vještaka i Centra za socijalnu skrb, što može dovesti do različitih tumačenja i odluka u pojedinim slučajevima.

U novijim izmjenama zakonodavstva ponovno je uvedena mogućnost potpune lišenosti poslovne sposobnosti, što može dodatno otežati ostvarivanje prava na brak. Ako je osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti, brak se ne može sklopiti, što izaziva rasprave među pravnicima i stručnjacima za ljudska prava o tome narušava li se time pravo na obiteljski život koje je zajamčeno Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

Pravni stručnjaci upozoravaju da je upravo poslovna sposobnost ključni pojam u razumijevanju ovog pitanja. Bruno Kobali, pravnik u Hrvatskom savezu udruga osoba s intelektualnim teškoćama, u svojem radu „Problematika poslovne sposobnosti kod osoba s intelektualnim teškoćama u postupcima radi lišenja i vraćanja poslovne sposobnosti“ naglašava: „Poslovna sposobnost svojstvo je koje nam omogućuje stvaranje pravnih učinaka u svakodnevnom životu. Osobama s intelektualnim teškoćama to je svojstvo pravno i faktički ograničeno.“ Upravo zato, dodaje, odluke o lišenju ili vraćanju poslovne sposobnosti moraju biti donesene pažljivo i uzimajući u obzir najbolje interese osobe, a ne samo formalne zakonske okvire.

Primjeri iz života pokazuju koliko je važno da se zakon provodi u praksi i da osobe s invaliditetom dobiju podršku koju zaslužuju. Tako je organizacija Inkluzija Zagreb nedavno objavila da će Slađana i Tomislav, korisnici njihovih programa, upravo 2025. godine uploviti u bračnu zajednicu. „Osobe s invaliditetom imaju ista prava kao i svi drugi građani, uključujući pravo na brak i obiteljski život. U Hrvatskoj zakonodavstvo štiti ta prava i omogućuje osobama s invaliditetom da slobodno ostvare svoje želje i životne izbore. Tako će i Slađana i Tomislav ove 2025. godine uploviti u bračnu zajednicu, dajući toj godini poseban značaj, radost i ljubav“, poručili su iz udruge. Ovaj primjer pokazuje da unatoč brojnim preprekama, prava se ipak mogu ostvariti kad postoji podrška i razumijevanje okoline.

Izazovi u praksi i dalje ostaju. Nedostaje stručnjaka educiranih da procijene sposobnost osobe za razumijevanje braka, a osobe s intelektualnim teškoćama često ne dobivaju podršku potrebnu da shvate što brak znači i kakve obveze iz njega proizlaze. Čak i kad postoji volja s njihove strane, prepreke su ponekad nepremostive zbog stavova skrbnika, nedostatka jasne komunikacijske podrške ili predrasuda koje vladaju u društvu.

Istraživanja i izvještaji potvrđuju ove poteškoće. Studija Brune Kobalija upozorava na neujednačenost sudskih odluka i na činjenicu da osobe s intelektualnim teškoćama rijetko same odlučuju o vlastitim životnim pitanjima. U državnim izvještajima Republike Hrvatske prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom naglašava se kako je upravo pitanje braka i obitelji jedno od temeljnih prava kojem ove osobe moraju imati pristup uz odgovarajuću podršku. Slične zaključke donosi i istraživanje „Pravo osoba s intelektualnim teškoćama na brak i obitelj“ iz 2023. godine, koje analizira stvarne barijere s kojima se susreću.

Iako zakon predviđa mogućnost sklapanja braka, iskustva pokazuju da osobe s intelektualnim teškoćama u Hrvatskoj vrlo rijetko uspijevaju to pravo ostvariti. Ono što bi trebalo biti temeljno ljudsko pravo često postaje kompleksna procedura ovisna o volji trećih osoba i procjenama institucija. Za istinsku jednakost potrebno je ne samo mijenjati zakone nego i jačati svijest društva, educirati stručnjake i osigurati podršku osobama kako bi one same, uz odgovarajuću pomoć, mogle donositi odluke o svom životu i obitelji.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.