Zvonkove vijesti - Zvonimirova priča o obitelji, željeznici i uspomenama

Kad čujem zvuk vlaka, sjetim se djeda Josipa: Zvonimirova priča o obitelji, željeznici i uspomenama

Zvonimir Baligač, osoba s intelektualnim teškoćama i član bjelovarske Udruge OSIT, svoje misli, osjećaje i obiteljske uspomene već godinama rado pretače u tekstove. Ovoga puta napisao je vrlo osobnu priču posvećenu svom djedu Josipu Malinaru, željezničaru koji je velik dio života proveo uz vlakove i željeznicu. Zvonimirov tekst redakcijski smo tek blago jezično i stilski uredili, nastojeći sačuvati njegovu emociju, sjećanja i način na koji govori o ljudima koji su obilježili njegov život.

Josip Malinar rođen je 25. svibnja 1912. godine u Moravicama, a preminuo je 30. listopada 1994. u Zagrebu. Školovao se u Moravicama i Vrhovinama te izučio zanat za strojobravara. Već s 18 godina započeo je radni vijek na željeznici. Parne lokomotive postale su dio njegova života, a željeznica mnogo više od zanimanja.

Kao strojovođa službovao je na nekoliko mjesta – u Karlovcu od 1939. do 1943., potom u Osijeku od 1943. do 1945. te u Ogulinu od 1945. do 1947. godine. Nakon godina provedenih za upravljačnicom parnih lokomotiva, 1947. prestao je voziti i postao zamjenik šefa ložionice u Ogulinu. Na tom je poslu ostao sve do 1962. godine.

Upravo je Ogulin zauzeo posebno mjesto i u obiteljskoj povijesti Malinarovih.

Josip se oženio Ružicom Grgurić, rođenom 1924. u Brod Moravicama, kćeri strojovođe Josipa Grgurića. U njihovu braku rođeni su sin Božidar 1947. godine i kći Vesna 1953. godine, Zvonimirova majka.

– Moj djed bio je jedan od najuzornijih željezničara u bivšoj Jugoslaviji. Volio je svoj posao i željeznicu – prisjeća se Zvonimir.

Godine 1962. Josip Malinar dolazi u Zagreb, gdje preuzima posao šefa u lokomotivskoj službi na Črnomercu. Ondje ostaje do 1971. godine, kada nakon približno četiri desetljeća rada na željeznici odlazi u zasluženu mirovinu.

Željeznica u obitelji nije počinjala s njim. Zvonimir pamti priče o pradjedu Martinu, kao i o djedovoj braći koja su također bila povezana s parnim lokomotivama. Djed Josip želio je da i njegov jedini unuk nastavi obiteljsku tradiciju.

Život je Zvonimira odveo drugim putem, ali ljubav prema željeznici ostala je. I danas je dovoljan zvuk vlaka da mu se vrate slike iz djetinjstva.

Djed koji je dolazio po mene u vrtić

Najvrjedniji dio Zvonimirove priče nisu godine, radna mjesta ni funkcije njegova djeda. To su male uspomene koje su preživjele desetljeća.

Prisjeća se kako je djed dolazio po njega u čulinečki vrtić, kako ga je vodio na željezničke kolodvore, u šetnje zagrebačkim Jelenovcem te mu donosio džepne i zidne kalendare. Posebno mjesto među uspomenama ima prava željeznička zviždaljka kakvu su koristili prometnici.

Sačuvao je i predmet koji mu je djed izradio vlastitim rukama, „loparić“ koji i danas čuva kao uspomenu.

– Dok sam pisao ovaj tekst, odjednom sam počeo plakati. Sjetio sam se kako si dolazio po mene u vrtić, naših odlazaka na kolodvore i šetnji Jelenovcem. Sve su to uspomene koje i danas nosim sa sobom – zapisao je Zvonimir obraćajući se svom djedu.

Jedna od njegovih najljepših uspomena vezana je uz boravak s djedom i bakom u slavonskom Bizovcu. Ondje je upoznao tadašnjeg šefa stanice Milana Prijića, člana njihove šire obitelji.

Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima i baka Ružica. Josip i Ružica zajedno su proveli 47 godina braka i odgojili dvoje djece, Božidara i Vesnu. Danas zajedno počivaju u obiteljskoj grobnici u Fužinama.

Zvonimir žali samo zbog jedne neostvarene želje. Htio je s djedom otići u Ogulin i zajedno s njim obići mjesto na kojem je Josip proveo 15 godina kao zamjenik šefa ložionice, grad koji je ostao duboko povezan s njihovom obiteljskom poviješću.

Nisu uspjeli.

Tri godine nakon djedove smrti, 1997., Zvonimir je s majkom prvi put otišao u Fužine na njegov grob.

„Bilo mi je lijepo biti tvoj unuk“

Zvonimir je tijekom odrastanja posebno volio slušati djedove priče sa željeznice, uključujući i one iz vremena Drugoga svjetskog rata. Zato vlak za njega nikada nije samo prijevozno sredstvo.

– Svakodnevno, kada čujem zvuk vlaka, odmah se sjetim tebe i pradjeda Josipa Grgurića. Bilo mi je lijepo biti tvoj unuk i slušati tvoje željezničke priče. Hvala ti, djede Josipe, za sve lijepe i nezaboravne trenutke – poručuje.

U priči o djedu neizostavno se pojavljuje i njegova majka Vesna Baligač, koja je preminula 2. rujna 2014. godine. Zvonimir s mnogo zahvalnosti govori i o sestri Kseniji, koja mu je danas velika podrška.

Život ga je doveo i u Bjelovar, gdje je pronašao novu zajednicu. Odlaskom u Udrugu OSIT upoznao je stručne djelatnice Martinu Višćević, Marinu Tomišu i Ivanu Smola Anđal, tajnika Marija Blahu te brojne prijatelje s kojima sudjeluje u aktivnostima i odlazi na izlete diljem Hrvatske.

Pisanje je pritom postalo jedan od načina na koji Zvonimir čuva vlastitu i obiteljsku povijest.

Ovo nije njegov prvi takav tekst. Pisao je i o svom pokojnom ocu Zorislavu Zorku Baligaču kroz priču o povijesti bjelovarskog rukometa i vremenu kada su bjelovarski rukometaši bili na europskom vrhu.

Sada je red došao na djeda Josipa.

I možda upravo u tome leži najveća vrijednost Zvonimirove priče. Ona nije samo životopis jednog željezničara. To je priča o čovjeku kojeg unuk pamti gotovo 32 godine nakon njegove smrti. O djedu koji ga je vodio za ruku, pokazivao mu vlakove i pričao priče. O baki i djedu, roditeljima, sestri i ljudima koji su činili i još uvijek čine njegov život.

Neke obiteljske priče ostaju zapisane u dokumentima i fotografijama. Druge ostanu u nama.

Zvonimirova je ostala u zvuku vlaka.

„Hvala ti, moj djede Josipe Malinaru, na svemu. Bio sam ponosan što sam tvoj unuk i zauvijek ću čuvati uspomene na tebe.“

Tekst je prema osobnom zapisu Zvonimira Baligača jezično i stilski uredila redakcija, uz očuvanje sadržaja, osobnih sjećanja i emocija autora.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.