Kad pristupačnost ovisi o tuđoj pomoći, ona više nije pristupačnost
3 min čitanja
Kad pristupačnost ovisi o tuđoj pomoći, ona više nije pristupačnost
Naslovna fotografija prikazuje jednostavnu, ali vrlo snažnu poruku: ako osoba mora tražiti drugu osobu da bi otvorila vrata, koristila dizalo ili ušla u prostor, tada taj prostor nije uistinu pristupačan.
No, pristupačnost nije samo pitanje rampe ili dizala. Jednako važna je i informacijska pristupačnost, mogućnost da osoba samostalno razumije prostor, pronađe put i koristi uslugu bez tuđe pomoći.
U Hrvatskoj se još uvijek pristupačnost najčešće promatra kroz uklanjanje fizičkih prepreka, poput izgradnje rampi, dizala ili prilagođenih sanitarnih čvorova. Iako su takva rješenja nužna i predstavljaju važan iskorak, ona nisu dovoljna da bi javni prostori bili pristupačni svim osobama s invaliditetom. Mnogo manje pozornosti posvećuje se osobama koje se mogu samostalno kretati, ali zbog intelektualnih teškoća, poremećaja iz spektra autizma, stečenih oštećenja mozga, demencije ili drugih kognitivnih teškoća imaju poteškoće u snalaženju u prostoru, razumijevanju informacija i korištenju javnih usluga. Upravo zbog nedostatka jasnih i jednostavnih oznaka, razumljivih uputa, piktograma i sustava orijentacije, mnogi od njih prisiljeni su tražiti pomoć zaposlenika ili prolaznika za radnje koje bi, uz odgovarajuće prilagodbe, mogli obaviti potpuno samostalno. Time se gubi ono što bi trebalo biti temelj pristupačnosti – neovisnost, dostojanstvo i jednako sudjelovanje u svakodnevnom životu.
Njima nije potrebna još jedna rampa – njima su potrebne jasne informacije. Često se susreću s dugim i teško razumljivim tekstovima, nejasnim oznakama, kompliciranim uputama ili prostorima u kojima nije jasno kamo treba ići. Tada su prisiljeni tražiti pomoć zaposlenika ili prolaznika, čime gube dio svoje samostalnosti. Prava pristupačnost znači da osoba može sama pronaći put, razumjeti uputu i koristiti uslugu bez ovisnosti o drugima.
Brojne europske države već godinama razvijaju sustave prilagođene osobama s kognitivnim teškoćama. Švedska u javnim ustanovama primjenjuje načela univerzalnog dizajna, pa bolnice, kolodvori i javne službe koriste velike piktograme, boje koje vode kroz prostor i jednostavne oznake razumljive bez čitanja dugih tekstova. U Nizozemskoj je razvijen sustav takozvanog wayfindinga, odnosno orijentacije u prostoru pomoću boja, simbola i jednostavnih grafičkih elemenata koji korisnicima omogućuju da samostalno pronađu odredište. Ujedinjeno Kraljevstvo široko primjenjuje načela komunikacije Easy Read, odnosno lako razumljivih informacija u kojima se jednostavan jezik kombinira s fotografijama i ilustracijama kako bi sadržaj bio razumljiv osobama s intelektualnim teškoćama. Njemačka pak u brojnim javnim ustanovama koristi standardizirane međunarodne piktograme, kontrastne boje i vrlo jasnu signalizaciju koja pomaže svim građanima, a ne samo osobama s invaliditetom.
Takva rješenja u Hrvatskoj još uvijek nisu uobičajena. Oznake izrađene prema načelima lako razumljivog teksta (Easy Read) rijetko se mogu vidjeti u javnim ustanovama, kao ni standardizirani piktogrami koji bi olakšali korištenje usluga. Velike bolnice, kolodvori i druge javne zgrade rijetko imaju sustave označenih putova bojama ili simbolima koji korisnika vode do željenog odredišta, jednostavne karte prostora ili digitalne informacijske sustave prilagođene osobama s kognitivnim teškoćama. Zbog toga mnogi građani, iako se mogu samostalno kretati, ne mogu samostalno koristiti uslugu.
Često se smatra da je pristupačnost riješena kada postoji rampa ili dizalo. Međutim, osoba koja ne razumije gdje treba otići, kako koristiti uslugu ili što pojedina oznaka znači i dalje ostaje isključena.
Pristupačnost nije samo mogućnost ulaska u zgradu. Ona znači mogućnost samostalnog korištenja prostora, usluge i informacija.
Tek kada osoba može bez pomoći pronaći put, razumjeti upute i ostvariti svoje pravo na jednak način kao i svi drugi građani, možemo govoriti o istinski uključivom društvu. Prava pristupačnost ne mjeri se brojem rampi ili dizala, nego time koliko je sustav razumljiv svakome tko ga koristi. Društvo koje uklanja prepreke u komunikaciji i snalaženju omogućuje osobama s invaliditetom ne samo pristup prostoru, nego i pravo na samostalnost, dostojanstvo i ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnom životu.