Imaju li žene s teškoćama priliku reći: „I meni se dogodilo“?

Piše: urednik

Imaju li žene s teškoćama priliku reći: „I meni se dogodilo“?

Dok Hrvatska obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, postoji skupina žena čiji glas često ostaje izvan statistika, medijskih izvještaja i javnih rasprava. Žene s invaliditetom, a osobito žene s intelektualnim teškoćama, mogu biti izložene nasilju upravo ondje gdje bi trebale biti najsigurnije – u vlastitom domu, obitelji, partnerskom odnosu ili sustavu skrbi. Pritom ostaje pitanje koje se rijetko postavlja: imaju li one uopće priliku reći što im se događa – i hoće li im netko vjerovati?

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 22. rujna, u spomen na 22. rujna 1999. godine, kada su tijekom brakorazvodne parnice na zagrebačkom sudu ubijene tri žene, sutkinja Ljiljana Hvalec, odvjetnica Hajra Prohić i Gordana Oraškić, dok je sudska službenica Stanka Cvetković teško ranjena. Hrvatski sabor 2004. godine proglasio je taj datum Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Prema podacima MUP-a koje navodi Hrvatski sabor, tijekom 2025. godine u Hrvatskoj je ubijeno 18 žena. Svih 18 ubile su njima bliske osobe, a 12 njih sadašnji ili bivši intimni partneri. (Hrvatski sabor)

No unutar priče o nasilju nad ženama postoji još jedna, mnogo manje vidljiva priča.

To je priča o ženama koje zbog invaliditeta mogu biti dodatno ovisne o drugim ljudima. O ženama kojima netko pomaže raspolagati novcem, otići liječniku, koristiti prijevoz, razumjeti dokumente, komunicirati s institucijama ili jednostavno izaći iz kuće.

I upravo ta ovisnost može postati sredstvo kontrole.

Kada je nasilnik istodobno osoba o kojoj ovisiš

Podaci europskih institucija potvrđuju da invaliditet predstavlja važan čimbenik povećanog rizika. Najnovija velika EU analiza rodno uvjetovanog nasilja, koju su 2026. objavili Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA) i Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE), temelji se na više od 100.000 intervjua u svih 27 država članica.

Prema toj analizi, žene s invaliditetom posebno su izložene partnerskom nasilju: 19,1 posto žena s invaliditetom doživjelo je fizičko nasilje partnera, a 17 posto seksualno nasilje partnera. (FRA)

UN Women upozorava da su žene s invaliditetom prema međunarodnim podacima najmanje dva do tri puta izloženije nasilju od drugih žena, pri čemu počinitelji mogu biti partneri, članovi obitelji, skrbnici ili osobe unutar institucija. (UN Women)

Kod žena s intelektualnim teškoćama problem postaje još složeniji.

One mogu teže prepoznati određeno ponašanje kao nasilje, osobito ako su od djetinjstva učene poslušnosti i ovisnosti o drugima. Mogu imati teškoće u opisivanju onoga što im se dogodilo. Mogu se bojati da im nitko neće vjerovati. A mogu se bojati i sasvim konkretne posljedice: što će se dogoditi ako prijave osobu o kojoj ovise?

Tko će im tada pomoći?

Tko će ih odvesti liječniku?

Gdje će živjeti?

Tko će upravljati svakodnevnim stvarima koje same ne mogu obaviti bez podrške?

Upravo je to jedan od najtežih paradoksa nasilja nad ženama s invaliditetom: osoba od koje žena treba zaštitu ponekad je ista osoba od koje ovisi.

Ujedinjeni narodi upozoravaju upravo na taj problem. Žene i djevojke s invaliditetom često ovise o članovima obitelji, skrbnicima i drugim osobama podrške, a u dijelu slučajeva upravo su te osobe počinitelji seksualnog ili rodno uvjetovanog nasilja. Ovisnost o počinitelju za stanovanje, prihode ili svakodnevnu pomoć tada može ozbiljno otežati prijavljivanje nasilja i pristup zaštiti. (social.desa.un.org)

Nasilje nije samo udarac

Za žene s invaliditetom nasilje može imati oblike koje klasične statistike nasilja teže prepoznaju.

To može biti uskraćivanje novca. Oduzimanje pomagala. Onemogućavanje kontakta s drugim ljudima. Kontrola kretanja. Uskraćivanje hrane, vode ili lijekova. Zanemarivanje. Prisilni medicinski postupci. Seksualno iskorištavanje. Prijetnja da će žena biti smještena u instituciju. Ili jednostavno korištenje njezine ovisnosti kao sredstva kontrole.

UN-ovo izvješće o invaliditetu izrijekom upozorava na takve specifične oblike nasilja, kao i na prepreke s kojima se žene susreću kada pokušavaju doći do policije, pravosuđa, zdravstvene zaštite ili službi za pomoć žrtvama. (social.desa.un.org)

Kod žena s intelektualnim teškoćama dodatni problem može biti vjerodostojnost koja im se unaprijed osporava.

Ako žena teško komunicira, ne zna precizno odrediti vrijeme događaja, mijenja pojedinosti iskaza ili ne razumije pravnu terminologiju, to ne znači da se nasilje nije dogodilo.

To znači da sustav mora znati kako razgovarati s njom.

A što pokazuju hrvatski podaci?

U Hrvatskoj je tijekom 2024. evidentirano 34 kaznenih djela nasilja u obitelji na štetu osoba s invaliditetom. Među žrtvama su bile 24 žene i deset muškaraca. Hrvatski sabor, prenoseći nalaze Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, posebno upozorava da je stvarni broj slučajeva vjerojatno znatno veći jer se nasilje često ne prijavljuje. (Hrvatski sabor)

Podaci Pravobranitelja dodatno pokazuju koliko je obiteljski kontekst važan. Među počiniteljima nasilja prema osobama s invaliditetom evidentirani su supružnici, sinovi, braća, majke, ali i očevi. U 2024. godini evidentirana su tri slučaja u kojima je otac bio počinitelj prema osobi s invaliditetom. (Hrvatski sabor)

To je podatak kraj kojeg ne bismo smjeli samo prijeći.

Jer za ženu s intelektualnim teškoćama otac, brat, partner ili druga bliska osoba može biti mnogo više od člana obitelji. Može biti osoba koja raspolaže novcem, organizira prijevoz, komunicira s institucijama, daje podršku u svakodnevnom životu ili predstavlja njezinu jedinu vezu s vanjskim svijetom.

Prijaviti takvu osobu zato nije jednako jednostavno kao izgovoriti: „Nazovi policiju.“

Prijava ponekad znači pitanje: A što će biti sa mnom sutra?

Zašto se o nasilju možda šuti

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom upozorava da nepovjerenje žena s invaliditetom u učinkovitost i pravodobnost zaštite može utjecati na odluku hoće li prijaviti nasilnika. Nakon izlaska iz skloništa veliki problem može biti osamostaljivanje – stanovanje, financijska sigurnost, podrška i svakodnevno funkcioniranje. (POSI)

To pokazuje zašto pitanje nasilja nad ženama s invaliditetom nije moguće svesti samo na policijsku prijavu.

Žena mora imati realnu alternativu nasilniku.

Mora imati gdje otići. Mora dobiti informacije koje razumije. Mora moći komunicirati bez osobe koja možda kontrolira njezin život. Mora imati pristup policiji, liječniku, socijalnim službama i pravosuđu. I mora biti saslušana kao odrasla osoba koja ima pravo odlučivati o vlastitom životu.

Za žene s intelektualnim teškoćama to podrazumijeva i informacije u lako razumljivom obliku, prilagođene načine komunikacije te educirane stručnjake.

Europa problem prepoznaje, ali on nije riješen

Inclusion Europe, europska organizacija koja se bavi pravima osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji, upozorava da žene s intelektualnim teškoćama nasilje doživljavaju češće, dulje i u više oblika te da imaju manje mogućnosti za dolazak do sigurnosti i rjeđe prijavljuju ono što im se dogodilo. Poseban rizik postoji kada žive u institucijama i potpuno ovise o drugim osobama. (Inclusion Europe)

Jedno istraživanje seksualne viktimizacije osoba s intelektualnim teškoćama, provedeno na 260 odraslih osoba, utvrdilo je da je 35 posto ispitanika tijekom života doživjelo seksualnu viktimizaciju. Ženski spol bio je jedan od najvažnijih čimbenika povezanih s viktimizacijom, a počinitelj je najčešće bio poznati odrasli muškarac. Nadležnim tijelima bilo je prijavljeno samo 7,4 posto incidenata. (PubMed)

Nizozemsko istraživanje prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja osoba s intelektualnim teškoćama u rezidencijalnim ustanovama također pokazuje ranjivost žena: među žrtvama seksualnog zlostavljanja od drugih korisnika gotovo 63 posto bile su žene, a među žrtvama zlostavljanja od stručnih djelatnika oko 66 posto. (PubMed Central (PMC))

Ti podaci ne govore da su žene s intelektualnim teškoćama „slabe“.

Govore da okruženje u kojem postoji velika neravnoteža moći, ovisnost o drugoj osobi, otežana komunikacija i ograničen pristup informacijama može nasilniku dati više mogućnosti, a žrtvi manje mogućnosti za izlazak.

Najvažnije pitanje možda nije: „Zašto nije rekla?“

Kada govorimo o nasilju nad ženama, često pitamo zašto žena nije ranije prijavila nasilnika.

Kod žene s intelektualnim teškoćama to pitanje može biti potpuno pogrešno postavljeno.

Možda treba pitati:

Je li znala da je ono što joj se događa nasilje?

Je li znala kome to može reći?

Je li mogla razgovarati s nekim bez prisutnosti osobe o kojoj ovisi?

Je li joj informacija o pomoći bila dostupna u obliku koji razumije?

Je li netko primijetio promjene u njezinu ponašanju?

Kada je nešto pokušala reći – je li joj se vjerovalo?

I možda najvažnije:

Je li ikada dobila priliku reći?

VAŽNO ZA UDRUGE, OBITELJI I STRUČNJAKE

Ako postoji sumnja na nasilje, ženi treba omogućiti razgovor nasamo i u sigurnom okruženju, kad god je to moguće i primjereno.

Informacije o pomoći trebaju biti dostupne jednostavnim jezikom i, prema potrebi, u lako razumljivom obliku. Komunikacijske teškoće ne smiju se automatski tumačiti kao nevjerodostojnost.

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama zato mora uključivati i žene čiji se glas najmanje čuje.

Žene s tjelesnim, senzornim i intelektualnim teškoćama nisu fusnota u priči o nasilju nad ženama. One su među skupinama kojima su učinkovita prevencija, dostupna pomoć i sustav koji ih zna saslušati posebno potrebni.

Borba protiv nasilja ne počinje tek onda kada žena izgovori: „Netko me zlostavlja.“

Počinje stvaranjem društva u kojem će svaka žena imati način, prostor i osobu kojoj to može reći, i sigurnost da će je netko čuti.

Izvor: FRA/EIGE EU Gender-based Violence Survey 2026., izvješće Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, UN Disability and Development Report te rad Inclusion Europe o ženama s intelektualnim teškoćama.  

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.