Snaga ljubavi, priča obitelji Štajcer

Snaga ljubavi, priča obitelji Štajcer

 Priča o Samuelu i Emanuelu

Kad su Josipa i Dado Štajcer prvi put čuli riječ "autizam", Samuel je imao desetak godina. Bilo je to u razgovoru s običnom medicinskom sestrom, koju su Josipa i Dado angažirali kako bi čuvala Samuela i Emanuela. Bio je to trenutak koji im je promijenio život.

"Nismo ni znali što to znači", prisjeća se Josipa. "Do tada smo tražili odgovore, dobivali razne dijagnoze, od toga da ne čuju, da imaju poremećaje pažnje i slično. Umjesto odgovora nailazili smo na zidove i nagađanja. Prošli smo Vinogradsku, Suvag, Klaićevu, Rebro... Dok smo došli do prave dijagnoze, Samuel je već bio dječak skoro 10 godina. S Emanuelom je bilo malo lakše, tada smo već gotovo sve znali."

Njihov put bio je dug i iscrpljujući, ali nije bilo odustajanja. Samuel, stariji sin, najprije je pohađao „V. osnovnu školu“ u Bjelovaru, ali kasnije je prešao u Centar za autizam u Zagrebu. Emanuel je odmah krenuo u Zagreb. „Mi smo morali raditi“ - nastavlja Josipa, a kako nisu mogli dobiti vrtić za djecu s autizmom, morali smo naći dadilje koje su im pomogle da mogu raditi. "Teta Sanela (gore navedena medicinska sestra) došla nam je kao spas, a i tete u Zagrebu koje smo našli bile su odlične“ kažu uglas.

"Samuel se u početku nije snalazio u Zagrebu. Nije htio biti tamo. Bilo mu je previše, nakon Bjelovara i lošeg iskustva", priča Dado. "Ali s vremenom je shvatio da je Centar u Zagrebu mjesto gdje može rasti, učiti, smijati se."

Njihovi sinovi, danas mladići od 21 i 25 godina, našli su sreću u udruzi osoba s intelektualnim teškoćama Bjelovar. Udruga je postala drugi dom ne samo za njih nego i za mnoge obitelji koje prolaze isti put. No, putovanje s autizmom nosilo je i gubitke. "Mnogi su nas prijatelji napustili. Ljudi misle da je autizam zarazan. Prestali smo se družiti s nekima, ali bolje je tako. Ostali su oni koji nas razumiju."

Unatoč preprekama, ljubav i trud urodili su plodom. "Naši dečki su samostalni", ponosno kaže Josipa. "Od osnovnih stvari i brige o sebi, do pripreme ručka - sami peku palačinke, kuhaju jednostavna jela.. jaja i kobasice. Moramo ih prigledati, ali oni znaju što rade."

Vole zajednička druženja, primjerice subotnje kave s roditeljima, ljetovanja i izleti - to su trenuci koje obitelj Štajcer najviše cijeni, a dečki obožavaju.

Emanuel, borac za ljudska prava, strastveni je čitatelj stripova. "Tetka Ivanka mu redovito financira nove stripove. Supermen, Batman, Alan Ford, Zagor - nema što ne zna!" priča nam Dado. Samuel, pak, obožava kvizove. "Milijunaš, Potjera, no prati i talijanske, rumunjske i razne strane, uz to strastveno prati skijanje i Formulu."

Prije nekoliko godina, obitelj je imala čast posjetiti papu. "Emanuel se hvalio svima da ide kod pape", smije se Josipa. "Prijatelji mu nisu vjerovali."

Na pitanje što bi poručili drugim roditeljima, Josipa i Dado su jasni: "Roditelji su najveći problem. Ne autizam, ne djeca - nego roditelji. Treba im dati vremena, pustiti ih da sami obuku jaknu, da naprave korak koji je sporiji ali je korak. Najteže je kad su mali, ali sve se isplati. I važno je - držati se zajedno. Ne mogu reći da nisam plakala u kupaonici i da je bilo lagano. No, mi smo uspjeli sačuvati brak, jer smo vjerovali jedno u drugo i u njih. Ljubav je snaga koja ruši sve prepreke."

Danas, kad ih pogledaju, znaju da je svaki trud imao smisla. Samuel i Emanuel nisu samo mladići s autizmom - oni su borci, istraživači, sanjari. Iznad svega, oni su voljeni i prihvaćeni u svojoj okolini i udruzi. Imaju prijatelje i sretni su!

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.