“Marina je moj anđeo čuvar”

"Marina je moj anđeo čuvar"
Ankica Gelič, život sa sestrom Marinom, ona je osoba s Down sindromom, vjerujem da je posebna rođena s razlogom jer takvu ljubav rijetko tko može dati.

U malom mjestu Cigleni, nedaleko od Bjelovara, živi Marina Rašan - Mimi, osoba s Down sindromom, koja svakodnevno osvaja ljude svojim šarmom, snagom i nevjerojatnom energijom. Njena sestra Ankica Gelič, koja živi u Varaždinu, cijeli život posvećena je brizi o Marini. O njihovom jedinstvenom odnosu, izazovima i radostima, Ankica je ispričala za naš portal.

Imam sina Jakova jako ga volim, no uz njega Marina je moje sve. Uvijek kažem da sam pristrana, ali zaista je posebna. Ona je iznimno društveno biće, uvijek u akciji i ne voli kad nešto ne stoji na svom mjestu. Iako ima Down sindrom, nevjerojatno je inteligentna i dosljedna svojem rasporedu. Iako ne priča svakodnevno se čujemo mobitelom, sve se razumijemo i dogovorimo. Ne kažu da ako si s nekim povezan riječi su suvišne, to je jedan poseban oblik komunikacije koji često ne mogu drugima objasniti. Marina voli lijepo uređene stvari, voli pjevati Doris Dragović, pisati i učiti. Naime, poklanjam joj knjige, ona u njih svakodnevno piše i nešto črčka, kaže da uči. – započinje priču Ankica sestra od Mimi

Živim u Varaždinu već 14 godina, ali svaki vikend putujem u Ciglenu. Perem veš, kuham i pripremam sve za nju i brata Ivana, s kojim Marina trenutno živi. Ona većinu stvari radi samostalno, ali ipak treba podršku. Za tjedan im pripremim jednostavna jela, a ona ih kasnije može sama dovršiti ili skuhati prilog. Redovito se čujemo mobitelom i fascinira me kako se snalazi u dogovorima, iako ne govori – mi se razumijemo i bez riječi.

Marina voli biti u društvu i redovita je članica udruge osoba s intelektualnim teškoćama u Bjelovaru. Tamo se druži, sudjeluje u raznim aktivnostima i uživa. Ima dečka Nenu, prijatelja iz udruge, svi je jako vole kako u udruzi tako i izvan nje. Gdje god da se pojavimo ona je uvijek u fokusu. Mimi plijeni pažnju na brojne načine, njezina komunikacija je posebna, ne priča ali svi je razumijemo. Ona otvoreno pokazuje što hoće, ponekad se znamo i „porječkati“ jer Mimi zna biti tvrdoglava, no vrlo brzo sve izgladimo. – naglašava Mario tajnik udruge OSIT Bjelovar

Kad nije u udruzi, voli otići kod susjeda. No, kad smo zajedno, često smo na izletima ili šetnjama. Sjećam se jednog izleta na Planinarac, nakon šetnje bila je žedna, iako ne govori vrlo brzo konobar razumio što želi piti jer Marina se sama snašla i naručila. Kad nešto odlučili, uvijek nađe način, prefriganka. – nastavlja sestra Ankica. 

Postoji li neka anegdota koja najbolje opisuje Marinu?
Oh, ima ih puno! Mi smo obitelj u kojoj se puno radilo, a Marina je uvijek bila ravnopravan član obitelji četiri brata i nas dvije. Moram priznati da joj se, uostalom kao i nama ostaloj braći, nije posebno ugađalo. Tada se u našoj kući redovito sušilo meso na tavanu, a Marina znajući, često je odlazila gore. Nakon što smo primijetili da jede meso potajice, rekli smo da je veliki miš na tavanu, ona je samo gledala i šutjela jer je znala da je kriva. Ili, na primjer, kad smo jednom svi ručali za stolom, ona je silno htjela pileće krilo, nije znala kako reći pa je počela je mahati rukama kao krilima. Kad se sjetim tih lijepih šaljivih trenutaka uvijek me nasmiju. Nosila je sat na ruci, a kad bi ju pitali koliko je sati, pokazala bi na zidni sat, u stilu pogledaj si sam – kroz smijeh o lijepom zgodama iz djetinjstva govori sestra Aja, naime Mimi tako zove svoju sestru.

Naša mama je umrla, brat je poginuo, a tata je umro kasnije, obitelj se razišla. Marina je sve to proživjela i pokazala nevjerojatnu snagu. Sad živi s bratom Ivanom koji je zaštitnički nastrojen i skrbi o njoj, pa ipak ja sam tu da vodim brigu o svemu. Marina je čvrsta i nikada ne plače, zna biti tužna, mislim da joj najviše od svega nedostaje mama. Odrasle smo na selu, znate kod nas nije bio običaj pokazivati osjećaje.- govori nam Ankica

Planirate li zajedničku budućnost?
Da, trenutno uređujem kuću u Varaždinu. Planiram da Marina jednog dana dođe živjeti sa mnom. Pripremam sobu s kupaonicom u jednom dijelu kuće. Ja imam 60, a ona 51 godinu, simbolično na isti dan 5. ožujka, želim da zajedno provedemo dio života u miru i sreći.

Što vas najviše inspirira kod Marine?
Njena upornost i radost života. Čak i kad je teško, ona mi daje snagu. Vjerujem da je rođena s razlogom – kao anđeo čuvar. Moje dijete, Jakov, velika je moja ljubav, no, sretna sam što imam Marinu. To je istina – ona mi daje radost, ljubav i smisao.

Što biste poručili drugim obiteljima s članovima s posebnim potrebama?
Nikada ne odustajte. Ljubav, podrška i zajedništvo ključni su za sreću. Marina nije samo sestra s posebnim potrebama – ona je ravnopravni član obitelji, osoba koja nas uči strpljenju i daje radost svaki dan.

Marinina priča i Ankicina posvećenost primjer su koliko ljubav i briga mogu nadvladati sve prepreke. Njihov odnos inspirira i pokazuje koliko je važno prihvatiti i podržavati one koje volimo, bez obzira na izazove i prepreke koje nam život da. 

GALERIJA FOTOGRAFIJA

GALERIJA FOTOGRAFIJA