Tiha snaga i vedrina koja nadahnjuje

Tiha snaga i vedrina koja nadahnjuje

Od kada je napisao svoj prvi tekst na našem portalu Zvonimir Baligač izazvao je puno pozitivnih reakcija, pa smo odlučili saznati više o njegovom životu i putu. Priču o Zvonku ispričala nam je njegova sestra Ksenija Križan, koja je uz njega bila kroz sve teškoće i prekretnice.

Djetinjstvo u sjeni gubitaka

"Zvonko i ja rođeni smo Zagrepčani. Naši roditelji su rano ostali bez posla nakon rata.. Život nam je bio sve samo ne lak. Mama se razboljela, pa ipak tata je prvi umro – naglo, od infarkta. Sve nas je to jako pogodilo." Ja sam se udala u Samaricu pored Bjelovara, a o Zvonimiru bez stalne roditeljske skrbi, brigu je pokušao preuzeti majčin brat iz Zagreba, ali situacija nije bila stabilna. – razgovor započinje Ksenija

Godine borbe i snalaženja

"Zvonimir je neko vrijeme bio u bolnici, a kasnije je živio kod ujaka. Bila su to teška vremena. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je upravo on pronašao ujaka koji se objesio. Bio je to strašan šok koji ga je jako potresao."

Unatoč svemu, Zvonimir je nastavio hrabro koračati naprijed.

Kao osoba s intelektualnim teškoćama završio je školu za pomoćnog knjigovežu u Centru za odgoj i obrazovanje u Zagrebu. No, sudjelovao je i u programima poput poludnevnog boravka na Jarunu, gdje se jako dobro snašao.

"Zahvaljujući Svjetlani Kopčinović iz Crvenog križa Zagreb, mogao je razvijati svoje vještine i povezati se s ljudima. Ta podrška mu je jako puno značila. Nedavno smo se čule i Svjetlana kaže kako se rado sjeća Zvonimira čak ga je u zadnjoj odraženoj radionici na temu prilagodbe djece na nove situacije i promjene, spomenula kao pozitivan primjer.“  - ističe njegova sestra

Novi život u Bjelovaru

Nakon što je preminuo ujak, Zvonimir je došao živjeti kod Ksenije, no život na selu mu nije odgovarao. „On je gradsko dijete i iznimno se dobro snalazi i u Zagrebu i u Bjelovaru. No, kod mene na selu, to nije bilo za njega.“

Trebalo je vremena i puno truda da se pronađe odgovarajući smještaj.

"Na kraju sam ga uspjela smjestiti u starački Dom, sada Remenar, no zapravo prihvatili su ga Marijana i Željko vlasnici prijašnjeg doma za stare i nemoćne Zlatna dob, gdje se napokon osjeća prihvaćeno i sigurno. Ubrzo nakon toga uključio se i u udrugu OSIT Bjelovar – i to je bilo to. Tamo je procvjetao."

Danas, Zvonimir sudjeluje u raznim aktivnostima: izleti, putovanja, druženja. Njegov dan je ispunjen. Voli životinje, osobito pse, ne voli samoću ni izolaciju. Treba poticaj, ali kad ga dobije – daje sve od sebe. – kaže nam Ksenija

"Uvijek je bio radišan i spreman pomoći. Ponekad se posvađamo, kao svi braća i sestre, ali brzo se izmirimo. On ima svoj život, ja svoj, i jako dobro funkcioniramo. Rekla bi na daljinu." – kroz smijeh nam govori naša sugovornica

„Zvonimir je odnedavno i autor. Piše za portal autorizirano.hr, gdje će redovito objavljivati svoje tekstove, oduvijek je piskarao i ima svoje bilježnice u kojima piše o svakodnevici i raznim zgodama, baš sam ponosna i sretna jer to ga ispunjava.“- priča Ksenija

"Jednom mi je rekao: ‘Seka, molim te, nemoj me maknuti iz Bjelovara.’ Tad sam shvatila koliko mu to znači. Danas, kad čujem pohvale o njemu, srce mi je puno."

Zvonimir je osoba s intelektualnim teškoćama, ali i osoba koja svakodnevno pokazuje da empatija, volja i ljudska toplina ne poznaju granice. Njegova pozitivna energija, komunikativnost i otvorenost donose osmijeh svima oko njega.

Njegova priča nije samo borba – to je priča o nadi, o obitelji, o zajedništvu. I o nečemu puno većem – vjeri da svatko ima pravo na svoje mjesto pod suncem.

Fotografije: obiteljski album

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

GALERIJA FOTOGRAFIJA