Radni terapeuti pomažu ljudima sa smanjenim tjelesnim i mentalnim sposobnostima da budu što samostalniji i da se što bolje uključe u normalan život

Piše RADNI TERAPEUT Maja Uhlir Bosorić, bacc.therap.occup.

U svojih petnaest godina iskustva kao radni terapeut radila sam sa osobama s mentalnim teškoćama, osobama s intelektualnim teškoćama i osobama starije životne dobi. Navedene skupine su najosjetljiviji dio našeg društva kod kojih često zatvaramo oči i pravimo se da ne postoje u našoj blizini. Kao radni terapeut uvijek sam se trudila raditi na uključivanju takvih osoba u socijalnu okolinu i lokalnu zajednicu. Predrasude koje prate te „marginalne skupine“ ali i nas radne terapeute nisu opravdane. Mi radni terapeuti nismo oni koji samo izrezuju cvjetiće od papira kako to misle oni koji nisu upoznati sa strukom, već kroz rad nastojimo povezati, ponekad se čini dvije ne povezive strukture društva. Svi mi moramo nastojati pomagati u komunikaciji i osvještavanju kako smo potrebni jedni drugima. Nužno je raditi više na tom da okolina i društvo osvijestiti postojanje osoba s posebnim potrebama. Trebamo raditi prije svega na sebi na svim razinama, educirati ljude i beskonačno pričati o uključivosti „posebnih osoba“ u društvo, objasniti društvu kako su te osobe vrijedne pažnje, od kojih možemo učiti o istinskoj ljubavi i zahvalnosti koje one pružaju.

Vesele me promijene koje se svakodnevno događaju u pogledu uključivanja tih skupina u „normalan život“. Udruge promiču i javno progovaraju o problemima, ali i o vrijednostima ljudi koji su obilježeni dijagnozama ili sindromima. Organizacije koje okupljaju osobe s intelektualnim teškoćama  rade ogroman posao. Oni sagledavaju skupinu i osobu kroz njezin potencijal, djeluju i izvlače ono najbolje, zalažu se i izlažu za svoje članove. Kao i oni, mi okupacioni terapeuti želimo naglasiti kako je od iznimne važnosti holistički pristupiti pojedincu i njegovoj okolini. Nužno je postaviti ciljeve i kreirati plan radnih aktivnosti. Kroz ovaj portal želim pisati o važnostima upravo takvog rada kroz radne terapije i aktivnosti dnevnog života u kojima se radni terapeuti i svi sudionici u radu s osobama s intelektualnim teškoćama svakodnevno nalaze. Moram napomenuti da su dnevne aktivnosti i rutine koje provodimo i radimo bez razmišljanja iznimno važne, a spoznajemo to tek kada nismo u mogućnosti provesti ih zbog bolesti, ozljede ili ne dolaska štićenika. Radni terapeut žele i nastoje  prilagoditi okolinu kako bi u njoj uspješno provodili sve ono nužno za osobe s posebnim potrebama, nove vještine ne samo savjetodavno, već edukativno i praktično djelovali na provedbi istih. U protivnom, sve licence koje smo stekli za rad od strane komore radnih terapeuta, ostale bi na papiru.

Radni terapeuti rade, organiziraju i vode radno-terapijske radionice: likovne, glazbene i druge, organiziraju razne oblike druženja: tribine, proslave, predstave, organiziraju posjete kinu, kazalištu ili odlazak u crkvu itd. Sve te aktivnosti moraju biti pomno odabrane, usmjerene prema jasnim radno-terapijskim ciljevima te prilagođene potrebama i interesima svakog pojedinca, kako bi mu omogućile sadržajniji i kvalitetniji život.
Ciljevi terapije moraju biti usmjereni prema sve većoj sposobnosti za brigu o sebi od osnovnih elemenata hranjenja, higijene, odijevanja i slično. Naše štićenike moramo učiti o samostalnosti u vođenju domaćinstva te uključivati u posao i slobodne aktivnosti. Prilikom terapije, mi radni terapeuti pomno pratimo reakcije i napredak kako bi prema potrebi mogao prilagođavati program. Tu su kao neizostavna karika roditelji ali i svi zaposleni i volonteri u udruzi. No, to je već nastavak na novu temu, koju ću ostaviti za drugi put.