Petar Baničević, predsjednik Udruge ‘‘Rina Mašera’‘: ‘‘Otac i majka su me naučili kako nema boljeg osjećaja od onoga kada pomogneš drugome’’

Petar Baničević, predsjednik Udruge ''Rina Mašera'': ''Otac i majka su me naučili kako nema boljeg osjećaja od onoga kada pomogneš drugome''

Povede li se u kakvom društvu na jugu Hrvatske razgovor o dubrovačkoj Udruzi za osobe s intelektualnim teškoćama ''Rina Mašera'', teško da netko neće spomenuti njezina predsjednika, Petra Baničevića (86). Poznati dubrovački profesor udrugu vodi punih 35 godina, a svojim sugrađanima poznat je i po brojnim važnim ulogama u zajednici koje je imao prije stupanja u ''Rinu Mašeru'', ali mnogima koje je obavljao paralelno s dužnošću po kojoj ga većina danas poznaje.

U spomenuta tri i pol desetljeća puno je učinio za osobe s intelektualnim teškoćama među kojima se, kaže nam, našao pomalo slučajno.

-U to vrijeme bio sam predsjednik jednog od SIZ-ova pa su me tadašnji predsjednik i tajnik udruge zamolili da preuzmem dužnost. Naime, vjerovali su da ću, s obzirom na svoju dužnost, moći udruzi priskrbiti više novca za funkcioniranje - prisjeća se prof. Baničević.

No, glavni razlog zbog kojega je on pristao preuzeti vođenje udruge bila je njegova nećakinja Snježana.

Promjene na bolje

-Snježana odnosno Nene, kako je zovemo u obitelji, je osoba s intelektualnim teškoćama kojoj sam, nakon smrti roditelja, ja postao skrbnik. Ona je odlazila u udrugu pa sam najviše zbog nje prihvatio prijedlog da preuzmem vodstvo. Drago mi je što mogu reći kako Snježana, sa svoje 64 godine, i danas dolazi u ''Rinu Mašeru'' - ponosno ističe naš sugovornik.

Dodaje kako su u udruzi puno toga promijenilo u ta tri i pol desetljeća. Iako su osobe s intelektualnim teškoćama još uvijek daleko od socijalnog statusa kakav zaslužuju, stvari su se ipak promijenile na bolje.

-Nekad su ovakve udruge bile čuvaonice djece. Kad kažem ''djeca'', mislim i na odrasle osobe s intelektualnim teškoćama koje mi često zovemo djecom. Mnogi roditelji takve djece teško su nalazili posao, bilo je i samohranih roditelja, pa bi oni došli u udrugu s njima, skuhali čaj ili kavu i jednostavno čuvali djecu - prisjeća se prof. Banožić.

No, u dubrovačkoj udruzi uvijek se osjećala želja za napretkom, za stvaranjem i pokretanjem stvari na bolje. Još od profesorice Rine Mašere, osnivačice udruge, koja je sa svojim štićenicima još pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća na plaži skupljala školjke. Potom bi svi zajedno od njih izrađivali ukrase i prodavali ih kako bi si priuštili pokoji izlet na Mljet ili neku sličnu kratku relaciju. Pa sve do danas, kada udruga provodi višegodišnje, domaće i europske projekte.

Provedba projekata

-Stvari su se itekako popravile otkako imamo mogućnost provedbe trogodišnjih programa koji nam daju određenu financijsku sigurnost. No, oni bi trebali biti trajni. Jer, događalo nam se da, primjerice, kroz projekt zaposlimo stručnjake koji, kad im se ukaže prilika da negdje dobiju posao za stalno, odu od nas. Pa onda opet moramo tražiti nove ljude i sve ih učiti iznova, a kako im ne možemo ponuditi posao za stalno, velika je vjerojatnost da će i oni otići kad im se ukaže bolja prilika - vjeruje Baničević.

Nada se da su pred udrugama s intelektualnim teškoćama još bolja vremena, a svojoj će on doprinos davati sve dok ga zdravlja bude služilo. Jer, baš to, pomaganje drugima, profesoru Baničeviću je u krvi. Taj je dar naslijedio od svojih roditelja s kojima s je djetinjstvo proveo na Mljetu.

-Moja majka je bila babica, pomagala je ženama kod poroda, a otac je često pomogao lokalnom liječniku. Ja sam sve to gledao od malih nogu, tako da sam i ja naslijedio želju da pomažem drugima. Brzo sam shvatio da nema boljeg osjećaja od toga - kaže Baničević.

S rodnog Mljeta u školu u Dubrovnik je došao dok mu je bilo 11 godina. Bilo je to vrijeme kada su, kaže, Stradunom vozile kočije i karići sa željeznim kotačima, a u gradu je živjelo manje od 5.000 ljudi.

Dokazivanje u Dubrovniku

-Selo se tada nije doživljavalo kao danas, niti ljudi sa sela. Znao sam da se u velikome gradu moram dokazati, istaknuti radom kako bih nešto postigao. I tako sam s se počeo uključivati u različite aktivnosti - sjeća se naš sugovornik.

Bio je tako, među ostalim, tajnik Mjesne zajednice te organizirao noćna dežurstva i čuvanje Lokruma. U to je vrijeme, prisjeća se, bilo je važno uključiti Lokrum u tadašnji samodoprinos zahvaljujući kojemu je podvodnim cijevima onamo dovedena tekuća voda te omogućeno montiranje hidrofora, što je značilo puno učinkovitiju zaštitu od požara.

Dao je važan doprinos i osnivanju Studentskog centra.

-Godine 1963. godine sam s Vlahom Pejdarom krenuo raditi u Student servisu, kasnije Studentskom centru. U to vrijeme Dubrovnik se, iako bez studentskog doma, trudio studentima omogućiti barem ono osnovno: priliku za rad, prehranu i sustav koji ih neće ostaviti na margini - sjeća se.

Pomoć studentima

Kroz Student servis, kaže, tisuće studenata su tijekom ljeta zarađivala dodatna sredstva za studij, a usput se učila odgovornosti i stjecala radno iskustvo na raznim poslovima, od angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama i u dubrovačkim hotelima, do rada na snimanjima filmskih produkcija i noćnog čišćenja gradskih ulica.

Iako Dubrovnik tada nije imao izgrađen studentski dom, izborili su se, ističe, da grad uđe u grupaciju Studentskih centara, čime je osigurano sufinanciranje prehrane i niz pogodnosti za dubrovačke studente, a zalagali su se i za izgradnju studentskoga doma.

Petar Baničević inicirao je i pokretanje Pučke kuhinje u Dubrovniku u kojoj se svojedobno hranilo oko 3.500 korisnika, a bio je aktivan i za vrijeme Domovinskog rata koji predstavlja posebno emotivno poglavlje njegove biografije. Tada se, osim brige za svoje sugrađane i najranjivije skupine, uključio i u humanitarne aktivnosti koje su prelazile granice Hrvatske.

-U to vrijeme surađivao sam s humanitarcima iz Norveške, okupljenima u jednoj udruzi, te se s njihovim predsjednikom toliko zbližio da sam čak dvaput odlazio u Norvešku. Ondje smo prikupljali pomoć za djecu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a posebno me se dojmila činjenica da je u Norveškoj sustav skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama posve drugačije postavljen nego kod nas - kaže.

Norveško iskustvo

Obilazio je tamošnje centre u kojima se takvoj djeci pruža kulturna i glazbena edukacija, a jedan mu je detalj zauvijek ostao urezan u pamćenje: na njihov koncert jednom godišnje dolazi i kraljica, a za rad centra izdvajaju se velika sredstva. Dio dokumentacije koju je tada prikupio, kaže, donio je i u Hrvatsku s nadom da će se barem nešto od tog modela moći prenijeti i ovdje, iako nije išlo lako. U toj priči, naglašava, najviše ga je dirnula ljudskost norveških prijatelja - nakon jednog posjeta, kad su im domaćini zahvaljivali na pomoći, njegov prijatelj je samo odmahnuo: ''Nema na čemu, mi smo sretni kad vidimo koliko smo pomogli''.

Baničević na to danas gleda kao na logičan nastavak svega što je živio i prije i poslije rata: kad znaš da nekome možeš olakšati teret, nemaš potrebu za velikim riječima, dovoljno je da učiniš ono što možeš. A njegove zasluge prepoznala je i zajednice, što dokazuju i konkretna priznanja, poput priznanja Stožera Civilne zaštite iz ožujka 1993. godine, zahvalnice Grada Dubrovnika za nesebičnu pomoć pučanstvu tijekom ratnih razaranja koju je primio 1997., te nagrade Dubrovačko-neretvanske županije za dugogodišnji rad u udruzi i integraciji osoba s intelektualnim teškoćama u lokalnu zajednicu

Danas, u svojoj 87. godini, poznati dubrovački profesor ne govori o onome što je bilo kao o završenoj priči, nego kao o nečemu što se nastavlja. U njegovom se tonu osjeti ista ona energija s početka razgovora, mirna, ali i uporna. Planova mu i dalje ne nedostaje pa nam s entuzijazmom priča o izgradnji dormitorija, svojevrsnog doma za šest do osam osoba iz ''Rine Mašere'' koje nakon smrti roditelja ostanu same.

Novi planovi

To je, zapravo, smislen nastavak svega što je činio cijeli život: kad vidi prazninu u sustavu, nastoji je popuniti. A kad ga pitate odakle mu snaga, opet se vraća na ono s početka. Na svoje djetinjstvo, na Mljet i roditelje koji su pomagali drugima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I možda je baš u tome tajna Petra Baničevića: on nije čovjek velikih riječi, nego čovjek trajne brige. A takvi, u svakom gradu, ostavljaju trag koji se ne može izbrisati.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.