Nataša i Luna redovne su gošće u Udruzi OSIT Bjelovar: ‘‘Uživamo u svakom susretu, to vrijeme u nama ostaje zauvijek’’

Nataša i Luna redovne su gošće u Udruzi OSIT Bjelovar: ''Uživamo u svakom susretu, to vrijeme u nama ostaje zauvijek''

Već sedam godina učiteljica Nataša Brekalo i labradorka Luna nerazdvojne su. Luna je, naime, jedini terapijski pas u Bjelovaru i okolici koji radi s djecom i odraslima s teškoćama, a njezina i Natašina priča je počela 2018., kada je Luna u Bjelovar stigla iz Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet Zagreb, u sklopu projekta koji je raspisala škola u kojoj je Nataša zaposlena. Luna je povjerena upravo Nataši na brigu, a prije nego što su počele raditi s djecom i osobama s teškoćama, obje su prošle intenzivnu obuku.

-Prije svega, morala sam položiti ispite za voditelja terapijskog psa i dobiti svoj Certifikat te nakon toga sam dovodila Lunu jednom tjedno jedan sat u praznu učionicu a postepeno smo radile jedan sat s učenicima - prisjeća se Nataša.

Obuka psa

Kao svi terapijski i psi vodiči, i Luna je morala ''u školu''. Obuka terapijskog psa traje od 1 do 1 i pol godine. Kad je štene staro oko dva mjeseca, stručnjaci iz Udruge dolaze u leglo i odabiru štence kao potencijalne buduće terapijske ili pse vodiče.

-Štenci odlaze na socijalizaciju u obitelji koje na volonterskoj bazi rade sa štenetom. Uče ga osnovnim pravilima kao što je odlazak na nuždu izvan zatvorenog prostora, hodanje na povodcu, igra, ne uništavanje unutrašnjeg prostora u kojem štene boravi. Kada štene navrši oko godinu dana dolaze stručnjaci iz Udruge koji tada rade sa psom osnovne naredbe poslušnosti, kao što su sjedni, legni, budi miran, daj šapu, uče psa da ne reagira na buku, da se ponaša dobro u javnom prijevozu i u prostoru gdje ima velik broj ljudi te ocjenjuju karakter psa. S godinu dana svi psi koji su potencijalni terapijski ili psi vodiči idu na sterilizaciju. Nakon rada sa psima pas i vodič psa imaju testiranje i ako ga prođu pas dobiva svoj pojas na kojem piše Terapijski pas ili Pas vodič, a osoba dobiva Certifikat voditelja terapijskog psa i tada je to jedan Tim koji može raditi - tumači Nataša, dodajući kako cijena obuke terapijskog psa može dosegnuti do 20 tisuća eura.

Brojne prednosti

Prednosti rada s terapijskim psom brojne su, kaže naša sugovornica.

-On motivira osobe od rane dobi pa sve do staračke na određenu aktivnost. Prednost psa je u tome da vas on ne osuđuje, ne kritizira, nikada nije ljut ako nešto pogrešno napravite i to je jedna velika odskočna daska naročito u današnje vrijeme izvrsnosti koja je nerealna. Također sama pojava psa kod svih osoba budi jednu veselu i opuštenu atmosferu, a pozitivne emocije su početak za svaki oblik rada koji radim s djecom, mladima i odraslim osobama - kaže Nataša.

Pritom je vrlo važan pristup i način rada s psom.

-Uvijek dođemo malo ranije u ustanovu koju prvi put posjećujemo kako bi se pas prilagodio prostoru. Nakon toga Luna ulazi u prostor i sjeda na svoju dekicu znajući da je to njezino mjesto. Strpljivo čeka dok ne obavim razgovor s učenicima ili osobama s teškoćama, a nakon toga radi aktivnosti pasivnog ili aktivnog rada. U pasivnom radu sjedi odnosno leži i sluša priču ili razgovor, a u aktivnom radu sluša naredbe učenika ili osoba s teškoćama koje izvršava ili šeće s njima - pojašnjava naša sugovornica.

Odlična suradnja

Osim u razredu s djecom, Nataša i Luna rade i s osobama s teškoćama te su od ove godine česte gošće u bjelovarskoj Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama.

-Divna je suradnja s našom Udrugom OSIT. Naime, s obzirom da ove školske godine nisam u mogućnosti raditi s Lunom u svom razredu, ponudila sam suradnju udruzi. Radni pas mora raditi kako bi bio zadovoljan, a Luna je zaista jedan izvrstan pas, stoga mi je žao da ne iskoristimo to što ju imamo. Savjetovala sam se sa svojom Udrugom za školovanje pasa vodiča i mobilitet Zagreb koji su mi dali prijedlog da se povežem i s lokalnim udrugama. Gospodin Mario Blaha, tajnik udruge, objeručke je prihvatio moj prijedlog tako da smo tijekom godine čitali s Lunom i u Udruzi OSIT - kaže naša sugovornica.

I prije dolaska u bjelovarsku udrugu, Nataša je otprilike znala što očekivati s obzirom da i u školi radi s djecom s teškoćama, što je dio njezinog usavršavanja.

-Luna uživa dolaziti u udrugu jer osjeća pozitivnu atmosferu. Ne reagira na buku ili nepoznate glasove jer je za to i obučena. Tako da imamo jednu divnu sinergiju. Uvijek kada odlazim iz udruge rekla bih da mi je srce puno jer i Luna i ja dobijemo jednu iskrenu i nepatvorenu ljubav i radost. Baš sam sretna što radimo s ''ositovcima'' na obostrano zadovoljstvo kaže Nataša.

Radost i veselje

Dodaje kako je rad s osobama s intelektualnim teškoćama zahtjevan, no s druge strane daje jednu toplinu i iskrenost koja se u današnjem vremenu izgubila.

-Rad u udruzi nadopunjava moj društveni rad i osobni rast i razvoj. Stoga se od srca veselim daljnjoj suradnji, a mislim da i Luna uživa. Sama činjenica da su zadnji put na druženju osim čitanja priče članovi Udruge i šetali Lunu, a ona je strpljivo hodala uz njih, kazuje da im ona vjeruje kao i članovi njoj. Uz veliku sreću, radost i veselje! Bilo je to baš lijepo za vidjeti - otkriva Nataša koja bi i svima drugima preporučila da se uključe u rad ovakvih udruga.

-Preporučila bih svim ljudima da ponekad volontiraju. Davanje drugima se duplo vraća nama samima. Također od osoba s intelektualnim teškoćama uvijek možete nešto naučiti, ja svaki put naučim da budem malo strpljivija, da je ponavljanje važno, a najviše me dirne kada osjete da nešto nije u redu i onda te zagrle. Ili kada me pitaju kako sam, ali iskreno ih zanima kako ste, a ne pro-forme. Mislim da možemo puno učiti jedni od drugih. Tko bar jednom u životu nije volontirao, nikada neće osjetiti onu iskrenu sreću i zadovoljstvo dijeljenja s drugima onog najvažnijeg. Vremena u jednom trenutku koje ostaje u nama za uvijek - dodaje Nataša.

Na žalost, svjesna je kako se o problemima osoba s teškoćama u našem društvu ni danas ne govori dovoljno.

Priče koje otvaraju vrata

-Trudimo se, pokušavamo i radimo, ali još uvijek nedovoljno. U mojoj Udruzi imamo slijepe osobe koje još uvijek ne mogu ući sa svojim psom vodičem u javne ustanove, kod liječnika primjerice, bez dozvole ravnatelja određene ustanove, što je apsurdno. Mene će na ulici zaustaviti redar ili mi u nekoj ustanovi ne dozvoliti ulaz iako imam sve iskaznice, pas ima prsluk sa oznakom da je terapijski pas što znači da po njegovom broju imate točno podatke u Udruzi što taj pas radi i čemu služi. Meni to nije problem, ali osobama s intelektualnim, zdravstvenim ili inim teškoćama naravno da jest. Stoga je važno pričati priče poput ove o radu s Lunom jer je to priča koja otvara vrata i ljudima s teškoćama. A što više pričamo i budemo prisutni tada će i javnost, društvo i država imati veće razumijevanje - zaključuje Nataša.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.