Moj Dubravko - zauvijek dječak

Moj Dubravko - zauvijek dječak

Dubravko Maljak rođen je 12. ožujka 1981. godine. Njegov dolazak na svijet nije bio lak, ali je od prvog daha bio obavijen ljubavlju koja ga nosi i danas. Njegov životni put obilježen je izazovima, ali još više neizmjernom nježnošću, strpljenjem i bezuvjetnom majčinskom ljubavlju.

Već po rođenju bilo je jasno da Dubravkov put neće biti običan. Zbog premalo plodne vode rođen je s poteškoćama i gotovo odmah dobio gips. Kao beba nosio je ortopedske cipele, a prvi koraci nisu dolazili lako. Dok su druga djeca trčala, Dubravko je strpljivo učio kako stati na svoje noge. Rehabilitacija na Goljaku bila je duga i zahtjevna, ali ondje je, s dvije i pol godine, napokon prohodao. Iako nekom sasvim normalno, za nas je taj trenutak bio čudo.- na početku govori majka muškarca koji će zauvijek ostati dječak.

Njegova sestra Martina prihvatila ga je od prvoga dana, baš onako prirodno, dječje, srcem. Okolina je trebala vrijeme. - istaknula nam je u razgovoru Dubravka Maljak, Dubravkova majka.

Dio djetinjstva Dubravko je proveo daleko od doma, u sustavu, suprug i ja morali smo raditi, a on je trebao skrb 24 sata. Smješten je u dom u Jaškovo kod Ozlja sve do početka rata. Godine 1991. stigao je trenutak koji će zauvijek promijeniti njihov život, nazvala nas je socijalna radnica Milkica Bek i rekla jednostavno: „Mama, uzmite dijete doma.“ Tog dana Dubravko se vratio kući, ondje gdje je oduvijek pripadao. Od tada smo nerazdvojni.

Obitelj je njegovo sigurno mjesto. Otac i majka živjeli su u slozi, a Dubravko je osjećao da je voljen. Smrt oca duboko ga je pogodila. Tuga je bila tiha, ali snažna, ostavljajući trag i na njegovu zdravlju. Visoki krvni tlak bio je samo jedan od znakova koliko je osjetljiv i emotivan. Dugo sam tugovala, a onda jedan razgovor s mojom liječnicom dao mi je nadu i odlučila sam da se život mora živjeti, unatoč boli.- govori nam Dubravka.

U njihov dom vratili su se glazba i smijeh. Počeli su izlaziti, odlaziti na plesnjake. Dubravko je uzeo gitaru u ruke, on čak svira i pjeva, naravno u svom stilu. Ponekad za to dobije i koji novčić, ali važnije od svega je to što smo među ljudima.- vedro ističe mama

Svaki dan pjevamo zajedno, plešemo, grlimo život.- s osmijehom govori Dubravka

 Ljudi su nas počeli prepoznavati, prihvaćati, veseliti nam se. Nekadašnju tišinu zamijenili smo osmijesima i veseljem.- napominje

Udruga OSIT Bjelovar postala je njihov drugi dom. Od prvih dana njezina osnutka, bila je oslonac i utočište. Tamo je Dubravko pronašao prijatelje, aktivnosti, smisao i sigurnost. Za njegovu majku, udruga je bila predah, ali i spoznaja da nije sama. Danas Dubravko rjeđe dolazi jer ima osobnu asistenciju, ali veza s udrugom ostaje snažna i neraskidiva. Srijedom Dubravko stoji na prozoru i čeka jer kombi iz udruge dolazi po njega, a njegovo lice tada zablista. Godinu dana ima i asistenticu Lauru Bilić, s kojom se odmah povezao. Njihovi dani ispunjeni su šetnjama, pjesmom, razgovorima i sitnim radostima koje za Dubravka znače cijeli svijet.

Bilo je i trenutaka koji su lomili srce. Vađenje šest zubi odjednom, pod anestezijom ostavilo je dubok trag, strah, bol i bespomoćnost. Majka kaže da je tada najteže bilo gledati svoje dijete kako pati, a ne moći mu oduzeti bol.

Martina, njegova sestra, danas živi u Njemačkoj. Iako daleko, svakodnevno su povezani. Vide se, čuju, smiju se preko ekrana. Ona je velika pomoć i podrška, ali u majčinom srcu živi stalna briga, a to je; tko će jednog dana brinuti o Dubravku. Zato sanja o tome da se u Bjelovaru Udruga OSIT razvije i kroz programe osigura i smještaj koji bi mu omogućili sigurnu budućnost u okruženju koje poznaje, na jeziku koji razumije.

Danas Dubravko ima 44 godine. On je muškarac s dječjim osmijehom i srcem punim ljubavi. Ne može bez svoje majke, a ni ona bez njega. Njihova povezanost je duboka, tiha i neraskidiva. Zajedno idu svuda, na more, u grad, među ljude, u život.

„Moj Dubravko je moja velika ljubav“, govori majka. U tim riječima nema patetike, samo istina. Vjeruje da ga je Bog poslao s razlogom i da je svaki njihov korak imao smisla. Zahvalna je što je na nogama, što može biti uz njega i što je, unatoč svemu, zdrav.

Ovo je priča o majci i sinu, ali i o snazi bezuvjetne ljubavi. O prihvaćanju, o zajednici, o malim pobjedama koje čine život velikim. Priča koja tiho, ali snažno poručuje da je ljubav najjača.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.