Manje od 10 posto OSIT populacije u Hrvatskoj ima plaćeni posao

Je li prvi pogled najvažniji!?

Riječ urednika

Osobe s intelektualnim teškoćama pripadaju skupini osoba s invaliditetom, iako se njihova teškoća ne mora vidjeti na prvi pogled. Ta “nevidljivost” često određuje način na koji ih društvo doživljava, zapravo, okolinu zbunjuje činjenica da osoba nema vidljivo tjelesno oštećenje, pa se njihove potrebe nerijetko zanemaruju, a poteškoće pogrešno pripisuju lijenosti, nezrelosti ili nedostatku odgoja. Suvremeni pristup invaliditetu kroz socijalni model, jasno naglašava da invaliditet ne proizlazi isključivo iz oštećenja, nego iz susreta između osobnih teškoća i prepreka u okolini kao što je nepristupačnih usluga, nerazumijevanja, stigme i diskriminacije. Taj model ugrađen je u Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koju je Hrvatska ratificirala 2007. godine, a koja jasno navodi da osobe s invaliditetom uključuju i one s intelektualnim i mentalnim teškoćama te naglašava pravo na ravnopravno sudjelovanje u društvu.

Iako su zakonski prepoznate, osobe s intelektualnim teškoćama u svakodnevici se često bore s marginalizacijom. Istraživanja njihovog položaja u Hrvatskoj opisuju ih kao “vječnu djecu” ili kao osobe kojima se često oduzima pravo na donošenje odluka, uz pretpostavku da su trajno nesamostalni. Takav paternalizam djeluje poput dvostruke zamke, s jedne strane postoji želja da ih se zaštiti, ali s druge se ograničava njihov razvoj, odgovornost i mogućnost sudjelovanja u životu zajednice. Studije o socijalnoj uključenosti pokazuju da, unatoč deklarativnoj podršci inkluziji, mnogi odrasli s intelektualnim teškoćama i dalje žive izolirano, uglavnom u institucijama ili trajno u roditeljskom domu, s vrlo malo kontakata izvan obitelji i organiziranih programa.

U ovoj godini 2025., na radost svih, glasno se spominje deinstitucionalizacija, što je veliki pomak za koji će se, vjerujemo izdvajati više kroz projekte i programe.

Manje od 10 posto OSIT populacije u Hrvatskoj ima plaćeni posao

Pitanje zapošljavanja posebno jasno otkriva jaz između zakona i stvarnosti. Nacionalne politike promiču pravo na rad i uključivanje u tržište rada, a u Hrvatskoj se bilježi rast ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Ipak, kada se pogleda skupina osoba s intelektualnim teškoćama, podaci govore mnogo suzdržanije, točnije prema analizama koje prenosi SOIH, manje od 10 posto njih ima plaćeni posao, što je u skladu s europskim trendovima koji pokazuju da su upravo ove osobe među najisključenijima iz radnih procesa. Poslodavci njihove teškoće često pogrešno doživljavaju kao trajnu nesposobnost za rad, pa im uskraćuju prilike, premda iskustvo potpomognutog zapošljavanja pokazuje da uz odgovarajuću podršku mogu uspješno obavljati razne poslove.

Slično je i s pravom na neovisno življenje. Konvencija UN-a naglašava da osobe s invaliditetom imaju pravo živjeti u zajednici jednako kao i drugi, što je Hrvatska ugradila u svoje nacionalne planove. U praksi, međutim, prijelaz iz institucionalnih oblika skrbi u stanovanje uz podršku i dalje je spor. Kvalitativna istraživanja iz perspektive samih osoba s intelektualnim teškoćama otkrivaju da život u manjim zajednicama donosi poboljšanja kvalitete života, ali da susjedi i dalje pokazuju rezervu ili nesigurnost kada im takve osobe postanu dio svakodnevice.

Unatoč ovim ograničenjima, u Hrvatskoj postoji snažna mreža zagovaranja. Hrvatski savez udruga osoba s intelektualnim teškoćama okuplja tridesetak organizacija, razvija usluge podrške i javno govori o pravima ove skupine. Udruga za promicanje inkluzije pionir je organiziranog stanovanja uz podršku, a posljednjih godina raste pokret samozastupanja, inicijative u kojima osobe s intelektualnim teškoćama uče govoriti u svoje ime i sudjelovati u javnim raspravama. Jedno diplomsko istraživanje o samozastupanju u Hrvatskoj pokazuje kako takvi glasovi postaju sve prisutniji na konferencijama i savjetovanjima, premda im institucionalni utjecaj još nije dovoljno snažan.

Simbolički, Hrvatski sabor 2017. proglasio je 16. svibnja Nacionalnim danom osoba s intelektualnim teškoćama s ciljem podizanja svijesti javnosti. Kampanja “Stavi naočale - promijeni pogled” poziva na promjenu perspektive: od sažaljenja i podcjenjivanja prema poštovanju i prihvaćanju. Procjenjuje se da oko tri posto hrvatske populacije čine osobe s intelektualnim teškoćama, što ih čini skupinom koja nipošto nije marginalna ni malobrojna.

No koliko su doista zagovarane? Formalno, Hrvatska je napravila značajne korake, ratifikaciju Konvencije UN-a, donošenje nacionalnih strategija, razvoj udruga, isticanje prava i javne kampanje. Međutim, istraživanja položaja osoba s intelektualnim teškoćama uporno upozoravaju na jaz između ciljeva i stvarnosti. Stvarna uključenost u zajednicu, pristup plaćenom radu, mogućnost samostalnog stanovanja, pravo na partnerske odnose i roditeljstvo te zaštita od nasilja i dalje su područja u kojima mnogi ostaju nevidljivi. Tematske analize o položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj zaključuju da, unatoč deklarativnoj podršci, načela Konvencije za neovisno življenje, izbore, dostojanstvo i sudjelovanje još uvijek ne zaživljuje u punoj mjeri.

Drugim riječima, iako su osobe s intelektualnim teškoćama zakonski priznate i simbolički prisutne, njihov svakodnevni život još uvijek odražava borbu za vidljivost. Hrvatska ih zagovara, što je vidljivo u posljednje vrijeme ali nedovoljno snažno. Iako potiče, često se govori u njihovo ime, a premalo s njima. Upravo zato se njihov glas, kroz samozastupanjem i sve aktivnije udruge, polako ali odlučno probija u javni prostor, stvarajući pritisak da društvo promijeni pogled i pretvori deklarativnu inkluziju u stvarnu ravnopravnost.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.