Majka Katica: Svakodnevno se pitamo što će biti s našom djecom kad nas ne bude. Zato su udruge važne!
Majka Katica: Svakodnevno se pitamo što će biti s našom djecom kad nas ne bude. Zato su udruge važne!
Najveći strah s kojim se susreću roditelji djece s intelektualnim teškoćama jest – što će biti s njihovom djecom jednoga dana kad njih ne bude. To se pitanje često vrti po mislima Katice Gaćar, majke 46-godišnje Marine koja, osim mentalnih teškoća, boluje i od epilepsije te ovisi o tuđoj pomoći.
-Na žalost, nemaju sva djeca s teškoćama nekoga tko bi se mogao pobrinuti za njih nakon odlaska roditelja – priča nam Katica, čiji strah najbolje ilustrira važnost udruga i društava koje skrbe o osobama s intelektualnim teškoćama jer su upravo takve zajednice najveća nada za mnoge roditelje.
Promjene na bolje
U slučaju obitelji Gaćar, to je Udruga osoba s intelektualnim teškoćama Bjelovar u čijem su osnivanju odnosno ponovnom oživljavanju sudjelovali krajem devedesetih godina. Naime, bjelovarska Udruga osoba pod različitim nazivima na području Bjelovarsko-bilogorske županije djeluje od 1961. godine, a po nazivom Društvo za pomoć mentalno retardiranim osobama od 15. prosinca 1997. godine. U kolovozu 2015. pak Društvo mijenja ime u Udrugu osoba s intelektualnim teškoćama Bjelovar, pod kojim djeluje i danas.
-U tom razdoblju puno se toga promijenilo na bolje. Na samom početku, Društvo su vodili volonteri koji su imali dobru volju, no posljednjih godina u udruzi su zaposleni stručni ljudi koji su se školovali za rad s osobama s intelektualnim teškoćama. Drugim riječima, imaju i volje i znanje. Napredak se zaista vidi na svakoj razini – kaže Katica.
Na žalost, svih tih godina, bjelovarska udruga je podstanar i ne djeluje u adekvatnom prostoru.
-U početku smo koristili prostorije bjelovarske Udruge alkoholičara, pa su nas preselili u gradske barake, a onda u Caritas, gdje se i danas odvijaju aktivnosti. Svi se nadamo kako će u skoroj budućnosti ostvariti naša velika želja da udruga dobije veći, adekvatan prostor, gdje će biti više prostora za sve aktivnosti, ali i za višednevni smještaj korisnika – priča naša sugovornica.
To je, dodaje, posebno važno roditeljima korisnika koji su već u poodmaklim godinama, poput Katice i njezina supruga kojima je 70 odnosno 78 godina.
-Često se dogodi da se netko od roditelja razboli pa da, primjerice, mora ostati u bolnici nekoliko dana, i za to vrijeme nema gdje ostaviti dijete. Svi bismo bili puno mirniji da imaju prostor u udruzi baš za takve situacije, kako bismo znali da nam je dijete za to vrijeme sigurno – kaže Katica.
Svijetla budućnost
Smatra kako je to najprirodnije rješenje za korisnike koji se u udruzi najbolje osjećaju.
-To je njihov drugi dom, druga obitelj. Naša Marina ima 46 godina i ima dana kada je treba nagovarati da ide u udrugu. No svaki put kad se vrati doma, prepuna je dojmova i oduševljena onime što je taj dan ondje doživjela. Osim što s njima rade stručnjaci, korisnici se razumiju, pomažu su i međusobno su si velika podrška – priča nam Katica, dodajući kako to na korisnike ima terapeutski i pozitivan učinak.
-Većina njih to nema ni u vlastitim obiteljima – kaže.
Posebno joj je drago, dodaje, što su u većinu aktivnosti uključeni i roditelji.
-Zaista u svemu sudjelujemo, idemo zajedno na izlete, družimo se. Evo, i ovoga ljeta bili smo zajedno na moru u Novom Vinodolskom i baš smo uživali. Uživamo u svakoj aktivnosti i zaista smo sretni što imamo udrugu. Velika je to stvar, i za našu djecu, ali i za nas roditelje. Vjerujem kako ta priča ima svijetlu budućnost te kako će i u godinama pred nama udruga dodatno napredovati i rasti – zaključuje Katica.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
GALERIJA FOTOGRAFIJA
aktivnostiintelektualne teškoćeroditelji djece s teškoćamaroditelji osoba s teškoćamaudruga za osobe sa intetlektualnim teškoćama