Djeca s teškoćama i sport

Nikica Ljubek, mag. trenerske struke

Djeca s teškoćama u razvoju  imaju brojnije potrebe od zdrave djece te zahtijevaju više brige, pažnje, vremena i angažmana svojih roditelja i okoline. Za djecu koja imaju poteškoća u razvoju često se veže i pojam „posebne potrebe“, a on označava potrebe koje djeca s teškoćama u razvoju imaju pri funkcioniranju u svakodnevnom životu, prije svega na zadovoljavanje osnovnih potreba, a zatim i na posebne potrebe koje imaju u procesu odgoja i obrazovanja, u očuvanju zdravlja i socijalizaciji. Pojam „teškoće u razvoju“ obuhvaća urođena i stečena oštećenja različite vrste i stupnjeva kao što su oštećenja sluha, vida, govorne komunikacije, invaliditet, mentalna retardacija, različita oštećenja mozga koja se manifestiraju u otežanoj sposobnosti kretanja, oštećenju mišića i živaca (cerebralna paraliza) ili pak u komunikaciji i nesposobnosti svladavanja društvenih vještina (autizam).

Da bi djeca razvila svoj puni potencijal ona od ranih godina moraju biti uključenja u razne  aktivnosti (sport , glazba , likovni i slično)

Sportske aktivnosti su jedna od bitnijih sastavnica ljudskog društva i ne smiju se zanemariti u nijednoj fazi ljudskog života. Ljepota sporta se ističe i u njegovoj raznovrsnosti jer svaka osoba može pronaći poseban dio sporta koji mu najviše odgovara. Raznolikost ljudi nije samo u njihovoj uključenosti u sport već i u njihovom poimanju sporta i mentalnoj sposobnosti za obavljanje određene radnje. Vrlo malo se istražuje i ističe uključivanje osoba s poteškoćama u sportske aktivnosti i tu bi se društvo trebalo puno više uključiti u rješavanje te problematike. Naime, osobe s poteškoćama u razvoju nije jednostavno uključiti u sportske aktivnosti jer to zahtijeva mnogo stručne pripreme. Također, postoji otpor i  od same osobe koju nastojimo uključiti u sportsku aktivnost i zato bi se to uključivanje djece sa posebnim potrebama  trebalo početi što ranije kako bi aktivnost postala navika te uspjela na vrijeme pokazivati svoje pozitivne učinke na sam rast i razvoj osobe.

Svako dijete bez obzira na njegovo stanje ima pravo biti uključen u razne aktivnosti pa tako i sportske aktivnosti koje mu mogu donijeti samo pozitivne stvari u životu. Društvo ne može živjeti samo na teorijskom dijelu, već se ljude (pogotovo djecu) treba stavljati u razne situacije gdje samom socijalizacijom mogu isprobavati svoje sposobnosti i učiti se kako biti što bolja podrška drugim osobama, a i samima sebi.

Upravo zbog toga  smo  edukacijski rehabilitator, Aleksandar Karanfiloski i ja napravili  jedinstveni  projekt   u kojem  nam je  cilj  uključivanje djece sa oštećenjima u razvoju u sportove na vodi (veslanje dragon čamca i SUP).

U početku smo krenuli sa velikim grupnim čamcima u kojima su mogli veslati i roditelji zajedno s njima , a sve u cilju da se djeca što više opuste i bez pritiska zavole ovaj sport. Nakon što su se djeca opustila , naučila osnove veslanja krenuli smo sa projektom individualnog  veslanja na dasci koji je bio veliki izazov za djecu ali i za mene.

Jako  teško je naći jedinstvenu formulu kako  uključiti djecu sa posebnim potrebama u sport i socijalni život. Ono što ja mogu reći i poručiti svima  je da svatko tko je u mogućnosti pomoći bi trebao u svom djelu da pridonese lakšem i uspješnijem uključivanju djece sa posebnim potrebama u društvene aktivnosti.

Ono što je meni karakteristično za rad sa djecom sa posebnim potrebama je da su ona sposobna za puno više stvari nego što to društvo percipira , a s druge strane mi kao osobe koje smo uključene u rad s njima možemo jako puno naučiti od njih i samim time puno više utjecati na odnos društva prema njima.

Moje osobno mišljenje je da natjecanja između njih treba izbjegavati, već bi trebalo puno više raditi na tome da djecu sa posebnim potrebama uključimo u aktivnosti sa “zdravom djecom” jer bi tada zdravu djecu od malih nogu naučili kako da se odnose prema djeci sa posebnim potrebama i shvate  koliko je važno da se ona uključe u normalni društveni život. Da bi osobe sa posebnim potrebama uključili u normalan društveni život i da bi bila prihvaćenja , ne treba previše trošiti vrijeme na gomilu tribina i rasprava, već ih treba puno više uključivati u svakodnevni život kako bi ljudi promijenili predrasude o njima i kako bi shvatili da je  većina njih sposobna za puno više nego što društvo  percipira i kako im moramo dati šansu da budu ravnopravni članovi društva bez ikakvih predrasuda . Svako od nas mora pridonijeti rješavanju ovog problema kako bi društvo bilo uspješnije , a ne samo kritizirati i širiti predrasude iz neznanja i neupućenosti.